Majstor nam je potreban, ali je teško doći do dobrog majstora. U našem odvjetničkom uredu često se susrećemo s upitima klijenata koji imaju probleme s majstorima. Scenarij je gotovo uvijek sličan. Majstori ne ispunjavaju svoje obveze. Ne odgovaraju na pozive, ne poštuju dogovorene rokove i općenito se ne drže dogovora. Dodatan problem predstavlja i često inzistiranje majstora na izvođenju radova bez ugovora i bez izdavanja računa. Plaćanje se tada obično traži u gotovini, uz argument da je takav način rada jeftiniji za obje strane.
Iako se takav neformalni dogovor može činiti primamljivim zbog niže cijene, on vas kao naručitelja stavlja u iznimno nepovoljan položaj. Bez jasnih pisanih tragova, dokazivanje bilo kakvih nepravilnosti postaje gotovo nemoguće. S obzirom na to da je ovo gorući problem za mnoge, u ovom blogu donosimo ključne smjernice i upute kako se pravno zaštititi od nesavjesnih majstora i osigurati da vaša investicija bude sigurna.
Najvažniji korak u zaštiti vaših interesa jest formaliziranje dogovora. Predmet radova opišite napismeno. Najbolje rješenje je sklapanje ugovora. U njemu se precizno navode sve stavke: opis radova, materijali koji će se koristiti, rokovi izvođenja i cijena. Ako majstor nije voljan potpisati ugovor, inzistirajte na pisanoj ponudi s detaljnim opisom posla i cijenama.
Čak i ako nemate formalni ugovor, pisana komunikacija putem e-maila ili aplikacija poput WhatsAppa može poslužiti kao dokaz. Važno je da iz prepiske bude jasno vidljivo što je točno dogovoreno. Na taj način, u slučaju spora, moći ćete nedvojbeno dokazati koje ste radove naručili i pod kojim uvjetima. Uvijek tražite da vam se izda takva pisana ponuda.
Izbjegavajte plaćanja u gotovini. Takvim plaćanjem stavljate se u rizik da kasnije ne možete dokazati da ste svoju obvezu ispunili. Najsigurniji način plaćanja je uplata na bankovni račun majstora ili njegove tvrtke. Bankovni izvod služi kao neoboriv dokaz da ste uplatili određeni iznos novca za točno određene radove ili usluge. Time se štitite od mogućih kasnijih potraživanja.
Ako ste ipak primorani platiti u gotovini, obavezno sastavite pisanu potvrdu o primitku novca. U potvrdi navedite točan iznos, datum i svrhu plaćanja. Ključno je da vam majstor takvu potvrdu vlastoručno potpiše. Također, osigurajte prisutnost barem dva svjedoka koji mogu, ako zatreba, na sudu potvrditi da ste novac predali. Napominjemo da plaćanjem “na crno” potencijalno činite i prekršajno ili kazneno djelo, ovisno o okolnostima, stoga provjerite zakonske posljedice takvih aranžmana.
Nikada nemojte plaćati 100% iznosa unaprijed. Takav zahtjev često je znak neprofesionalnosti i potencijalne prijevare. Uvjete plaćanja dogovorite na način da što manji dio platite unaprijed. Avans bi trebao služiti isključivo za pokriće inicijalnih troškova nabave materijala.
Najbolja praksa je dogovoriti plaćanje u fazama, sukladno napretku radova. Većinu iznosa, a pogotovo završnu ratu, platite tek nakon što je majstor u potpunosti obavio posao. Prije konačne isplate detaljno pregledajte izvedene radove. Uvjerite se da je sve napravljeno u skladu s dogovorom i da nema vidljivih nedostataka. Tek tada platite preostali iznos.
Čest je scenarij da majstor nakon uplate avansa jednostavno nestane. Prestaje se javljati na pozive, a radovi stoje nedovršeni. Ako ste slijedili gore navedene upute, imate dobre šanse da vratite svoj novac, pa čak i dobijete odštetu. Vaša pisana komunikacija i dokazi o uplati sada postaju ključni.
U takvoj situaciji, trebate djelovati brzo i odlučno. Majstoru pošaljite pisanu obavijest, koristeći prijašnje kanale komunikacije (e-mail, WhatsApp), u kojoj ga obavještavate da zbog kršenja ugovornih obveza i rokova jednostrano raskidate ugovor. U istoj poruci zatražite povrat cjelokupnog uplaćenog iznosa. Ako ne odgovori ili odbije vratiti novac, sljedeći korak je podnošenje tužbe putem odvjetnika. Sudski i odvjetnički troškovi, uz zakonske zatezne kamate, često su dovoljan poticaj da nesavjestan majstor pristane na mirno rješenje spora.
Ako majstor radove “sfuša”, odnosno izvede ih nestručno i protivno pravilima struke, najvažnije je napraviti kvalitetno osiguranje dokaza. Vaša riječ protiv njegove na sudu neće biti dovoljna. Pravno najčvršći način osiguranja dokaza jest putem sudskog osiguranja dokaza ili angažiranjem javnog bilježnika da sastavi zapisnik o utvrđenom činjeničnom stanju na licu mjesta. Ako nemate vremena za sudske procedure, postoji i alternativa. Preporuča se napraviti detaljan video i foto zapis svih nedostataka. Snimite sve izbliza i iz različitih kutova. Angažirajte treću, nepristranu stručnu osobu, primjerice ovlaštenog sudskog vještaka ili nadzornog inženjera, da pregleda radove i sastavi stručni nalaz i mišljenje. Takav dokument, zajedno s vašim snimkama, bit će snažan dokaz u eventualnom sudskom postupku za naknadu štete.
Ako trebate odvjetnika za rješavanje problema s majstorom, obratite nam se na:
Tužba za klevetu može biti snažno sredstvo zaštite od online povreda časti i ugleda. Kleveta na društvenim mrežama, te online zaštita časti i ugleda, postaje sve veći izazov. Društvene mreže često postaju plodno tlo za klevetničke napade. Razumijevanje vaših prava ključno je za obranu od takvih napada. Tužba za klevetu trebala bi biti sastavljena od strane iskusnog odvjetnika. Cilj ovog teksta je pružiti jasan pregled pravnih mehanizama zaštite. Posebno se fokusiramo na klevetu na društvenim mrežama u Hrvatskoj. Pokrit ćemo sve, od definicije do mogućnosti za tužbu za klevetu.
Kleveta je kazneno djelo usmjereno protiv časti i ugleda osobe. Prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, konkretno članku 149., kleveta se definira kao iznošenje ili pronošenje neistinite činjenične tvrdnje. Ta tvrdnja se odnosi na drugu osobu. Mora biti takva da može škoditi njezinoj časti ili ugledu. Ključno je da počinitelj zna da je tvrdnja neistinita. Ovo saznanje o neistinitosti je temelj za svaku daljnju raspravu o tužbi za klevetu.
Važno je naglasiti da se kleveta odnosi na neistinitu činjeničnu tvrdnju. Ne radi se o vrijednosnom sudu ili osobnom mišljenju. Granica između toga ponekad može biti tanka. Međutim, zakon jasno cilja na lažne činjenice.
Da bi netko bio osuđen za kazneno djelo klevete, potrebno je dokazati nekoliko ključnih elemenata:
Definicija klevete u hrvatskom zakonu, iako naizgled jasna, postavlja visok prag za dokazivanje. Posebno je izazovno dokazati element “znanja o neistinitosti”. Dokazivanje nečijeg unutarnjeg stanja, odnosno svijesti, inherentno je teško u pravnim postupcima. To implicira da nije svaka neugodna ili čak netočna izjava automatski kleveta. Takav pristup može biti frustrirajući za žrtve. S druge strane, on štiti slobodu izražavanja od olakih tužbi. Žrtve moraju prikupiti snažne dokaze. Ti dokazi se ne odnose samo na neistinitost tvrdnje i pretrpljenu štetu, već i na svijest počinitelja o neistinitosti.
Također, postoji određena napetost između kaznenopravne zaštite od klevete i međunarodnih standarda. Ti standardi često preferiraju dekriminalizaciju i građanskopravne postupke. Određene organizacije pozivaju Hrvatsku na dekriminalizaciju uvrede i klevete. Smatraju da bi se legitimna zabrinutost za klevetu trebala prvenstveno rješavati mjerama koje isključuju kaznenu odgovornost. To uključuje pravo na ispravak i odgovor, te naknadu štete. Iako hrvatski Kazneni zakon i dalje sankcionira klevetu, ovaj poziv ukazuje na širi međunarodni trend. Moguće je da će to utjecati na buduće zakonodavne promjene. Može utjecati i na sudsku praksu, primjerice kroz blaže kažnjavanje.
Kleveta na društvenim mrežama može poprimiti različite oblike. Često se radi o objavljivanju lažnih optužbi. To mogu biti statusi, komentari ili recenzije na platformama kao što su Facebook, Instagram, Twitter/X ili LinkedIn. Jednako opasno je i kreiranje lažnih profila. Cilj takvih profila je širenje neistina o određenoj osobi. Dijeljenje montiranih fotografija ili videozapisa koji osobu prikazuju u lažnom i štetnom kontekstu također predstavlja klevetu. Čak i slanje klevetničkih poruka u grupama ili privatno može biti kažnjivo. To je slučaj ako se te poruke potom dalje šire i postanu dostupne trećim osobama.
Posebno je važno istaknuti da kleveta počinjena putem računalnog sustava ili mreže predstavlja teži oblik ovog kaznenog djela. Razlog tome je što takve objave postaju pristupačne znatno većem broju osoba. Time se potencijalna šteta za ugled i čast žrtve multiplicira.
Širenje klevete u online okruženju ima svoje specifičnosti. One ga čine posebno opasnim.
Tehnološka priroda društvenih mreža značajno multiplicira štetni potencijal klevete. To je posebno vidljivo u usporedbi s tradicionalnim oblicima klevetanja. Tradicionalna kleveta, primjerice usmena ili ona u tiskanom mediju s ograničenom nakladom, imala je inherentna ograničenja u pogledu brzine i dosega širenja. Online kleveta, s druge strane, nema ta ograničenja. Šteta može biti trenutačna, masovna i dugotrajna. Pravni sustav se stoga mora prilagoditi tim specifičnostima. To se dijelom očituje u postroženim kaznama za klevetu počinjenu putem računalnih sustava. Međutim, izazovi u dokazivanju i uklanjanju takvog sadržaja i dalje ostaju.
Anonimnost koju omogućuju društvene mreže često stvara lažni osjećaj nekažnjivosti kod počinitelja. Mogućnost kreiranja lažnih profila ili korištenja pseudonima smanjuje percipirani rizik od odgovornosti. Osobe koje se ne bi usudile izreći klevetu licem u lice ili pod svojim pravim imenom, osjećaju se slobodnije to učiniti u online prostoru. To, nažalost, dovodi do porasta online toksičnosti i klevetničkog ponašanja. Posljedično, potreba za učinkovitim metodama identifikacije počinitelja postaje ključna za ostvarivanje pravde.
Otkrivanje tko stoji iza klevetničke objave na internetu može biti izazovno. Ipak, postoje načini. Direktno priznanje počinitelja je rijetko, ali moguće. Mnogo češće se oslanja na digitalne tragove. Svaka online aktivnost, pa tako i objava na društvenoj mreži, ostavlja trag. To uključuje IP adrese, podatke o uređaju s kojeg je pristupano, e-mail adrese korištene za registraciju profila i slično.
Informacije od samih platformi (društvenih mreža) i pružatelja internetskih usluga (ISP) mogu biti presudne. Oni posjeduju podatke koji mogu pomoći u identifikaciji korisnika. Međutim, do tih podataka se najčešće dolazi temeljem sudskog naloga. Platforme poput Facebooka i Instagrama ponekad traže osobni dokument prilikom prijave lažnog profila. To ukazuje da imaju interne mehanizme identifikacije, ali prvenstveno za vlastite potrebe moderiranja sadržaja.
Tehničke metode koje se koriste u otkrivanju identiteta uključuju:
Uloga policije i državnog odvjetništva (DORH) primarno dolazi do izražaja kod kaznenih djela koja se progone po službenoj dužnosti. Kleveta se, u pravilu, progoni privatnom tužbom. Međutim, ako uz klevetu postoje elementi nekog drugog kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti (npr. ozbiljne prijetnje), policija može intervenirati. Policija također može pružiti pomoć u prikupljanju dokaza temeljem sudskog naloga, čak i u kontekstu privatne tužbe za klevetu.
Dobivanje IP adrese je često tek prvi korak. Sama IP adresa obično vodi samo do pružatelja internetskih usluga, a ne izravno do pojedinca. ISP-ovi i platforme štite privatnost svojih korisnika. Neće odavati podatke bez pravnog osnova. Dodatnu komplikaciju predstavljaju alati za prikrivanje identiteta (VPN, proxy serveri) koje počinitelji mogu koristiti. Stoga, žrtve klevete trebaju biti svjesne da identifikacija može biti dugotrajan i potencijalno skup proces. Uspjeh nije uvijek zajamčen.
Ako ste žrtva klevete na društvenim mrežama, ključno je brzo i pravilno sačuvati dokaze. Digitalni sadržaj se lako može izmijeniti ili obrisati. Stoga je vaša brza reakcija presudna. Evo nekoliko praktičnih savjeta:
Važnost bilježenja točnog vremena objave ne može se dovoljno naglasiti. Bilježenje datuma i vremena pomaže u uspostavljanju kronologije događaja. Također je ključno za dokazivanje kada je točno kleveta objavljena. Ovo je bitno i zbog poštivanja zakonskog roka za podnošenje privatne tužbe za klevetu. Taj rok počinje teći od trenutka saznanja za kazneno djelo i počinitelja.
Proaktivno i metodično prikupljanje dokaza je presudno. Počinitelji, svjesni mogućih posljedica, često brišu sporne objave. Same platforme također mogu ukloniti sadržaj temeljem svojih internih pravila, neovisno o bilo kakvom pravnom postupku. Ako dokazi nisu sačuvani na vrijeme i na pravilan način, kasnije ih je nemoguće ili vrlo teško rekonstruirati. Neosigurani dokazi su praktički izgubljeni dokazi. To može onemogućiti ili značajno otežati pravnu zaštitu. Stoga je osiguravanje dokaza jedan od prvih koraka koje žrtva mora poduzeti. Preporučljivo je to učiniti čak i prije formalnog obraćanja odvjetniku.
Iako su snimke zaslona izuzetno korisne i često prvi korak, važno je znati da njihova dokazna snaga može biti osporena. To se može dogoditi ako nisu pravilno kontekstualizirane (npr. nedostaje URL ili informacija tko je još vidio objavu). Također, postoji tehnička mogućnost manipulacije snimkama zaslona. Stoga je kombinacija različitih metoda čuvanja dokaza najbolja strategija. Primjerice, kombinacija snimke zaslona, spremljenog URL-a, podataka o svjedocima i, ako je moguće, arhivirane stranice ili dokaza s vremenskim žigom, pruža znatno jaču dokaznu osnovu. U nekim složenijim slučajevima može biti potrebno i vještačenje informatičke struke radi potvrde autentičnosti digitalnih dokaza.
Tužba za klevetu je složen pravni dokument. Za pokretanje kaznenog postupka zbog klevete, oštećenik mora podnijeti privatnu tužbu. Izuzetno je važno voditi računa o zakonskom roku. Privatna tužba za klevetu mora se podnijeti u roku od tri mjeseca. Ovaj rok je prekluzivan. To znači da njegovim propuštanjem oštećenik gubi pravo na kazneni progon počinitelja. Tužba za klevetu mora sadržavati precizan činjenični opis. Tužba za klevetu mora sadržavati popis bitnih dokaza.
Rok od tri mjeseca počinje teći od dana kada je oštećenik (privatni tužitelj) saznao za počinjenje kaznenog djela. Točnije, od saznanja za objavu klevetničke tvrdnje. Također, rok teče i od saznanja za identitet počinitelja. Ovo je takozvani subjektivni rok. Važno je napomenuti da Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske spominje i apsolutni rok od jedne godine od dana kada je izražavanje izneseno trećem licu. Hrvatski Zakon o kaznenom postupku ne specificira takav apsolutni zastarni rok za podnošenje privatne tužbe na ovaj način. Primjenjuju se opća pravila o zastari kaznenog progona.
Privatna tužba za klevetu podnosi se nadležnom kaznenom sudu. Prema Zakonu o kaznenom postupku (ZKP), u pravilu je nadležan sud na čijem je području kazneno djelo počinjeno ili pokušano. Kod klevete na internetu, određivanje mjesta počinjenja može biti složeno. To može biti mjesto gdje je sporni sadržaj postavljen na internet (npr. lokacija servera). Može biti i mjesto gdje je sadržaj postao dostupan i gdje su nastupile štetne posljedice za žrtvu (npr. njezino prebivalište). Zakon također dopušta da se privatna tužba podnese sudu na čijem području okrivljenik ima prebivalište ili boravište.
Kratak prekluzivni rok od tri mjeseca za podnošenje privatne tužbe predstavlja značajan pritisak na žrtvu klevete. Žrtva mora brzo djelovati. Mora prikupiti dokaze i, što je često najteže u online okruženju, identificirati počinitelja. Proces identifikacije počinitelja, kako je ranije opisano, može potrajati. Ako žrtva propusti ovaj rok, gubi pravo na kazneni progon počinitelja putem privatne tužbe za klevetu. Stoga je hitnost ključna. Žrtvama se savjetuje da se što prije obrate odvjetniku. Odvjetnik može pomoći u osiguravanju poštivanja rokova i pravilnom prikupljanju dokaza.
Određivanje mjesne nadležnosti suda za klevetu počinjenu na internetu može biti izazovno. Razlog tome je transnacionalna priroda interneta. Kleveta objavljena online može biti dostupna praktički bilo gdje u svijetu. Postavlja se pitanje gdje je kazneno djelo “počinjeno”. Zakon o kaznenom postupku nudi određenu fleksibilnost koja ide u prilog oštećeniku. Kao što je navedeno, nadležan je sud na čijem je području djelo počinjeno ILI na čijem području okrivljenik ima prebivalište. Sudska praksa često tumači mjesto počinjenja kao mjesto gdje su nastupile štetne posljedice. To je obično mjesto prebivališta žrtve, gdje je njezin ugled narušen. Ovo olakšava žrtvi pokretanje postupka. Može tužiti na “svom” sudu, umjesto da mora tražiti sud u mjestu prebivališta (možda nepoznatog) počinitelja ili mjestu gdje se nalazi server.
Kazneni postupak zbog klevete pokreće se privatnom tužbom za klevetu. To znači da oštećenik, kao privatni tužitelj, preuzima ulogu progonitelja. Sud prvo ispituje urednost privatne tužbe. Ako je tužba za klevetu valjana, dostavlja je okrivljeniku na odgovor. Nakon toga, zakazuje se glavna rasprava. Na glavnoj raspravi izvode se dokazi koje predlože stranke. To uključuje saslušanje privatnog tužitelja i okrivljenika, ispitivanje svjedoka, te čitanje isprava. U slučaju klevete na društvenim mrežama, dokazi će često uključivati snimke zaslona, URL adrese i druge digitalne tragove. Po završetku dokaznog postupka, sud donosi presudu. Presuda može biti osuđujuća, oslobađajuća ili odbijajuća. Na prvostupanjsku presudu stranke imaju pravo žalbe višem sudu. Detaljan opis tijeka postupka, uključujući prava privatnog tužitelja i troškove, može se pronaći u relevantnim pravnim izvorima.
Moguće kazne po tužbi za klevetu propisane su Kaznenim zakonom. Za osnovni oblik klevete, opisan u članku 149. stavku 1. KZ-a, propisana je novčana kazna. Ona može iznositi do tristo šezdeset dnevnih iznosa. Raniji izvori spominju kaznu do stopedeset dnevnih dohodaka ili kaznu zatvora do šest mjeseci. Međutim, važeći Kazneni zakon, na koji se poziva noviji izvor , precizira novčanu kaznu. I međunarodni izvori potvrđuju da je kleveta u Hrvatskoj kažnjiva novčanom kaznom.
Za teži, kvalificirani oblik klevete, propisana je stroža kazna. To se odnosi na klevetu počinjenu putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže (što nedvojbeno uključuje društvene mreže). Također obuhvaća klevetu iznesenu na javnom skupu ili na drugi način zbog kojeg je postala pristupačna većem broju osoba. U tim slučajevima, propisana je novčana kazna do petsto dnevnih iznosa. Visina jednog dnevnog iznosa određuje se ovisno o imovinskim prilikama okrivljenika. Važno je napomenuti da ako osuđenik ne plati izrečenu novčanu kaznu, ona se može zamijeniti kaznom zatvora.
Privatni tužitelj u kaznenom postupku zbog klevete snosi značajan teret. To uključuje i troškove vođenja postupka. Ti troškovi obuhvaćaju sudske pristojbe i nagrade odvjetniku. Ako privatni tužitelj izgubi spor, ili ako se postupak obustavi pod određenim okolnostima (npr. odustanak od tužbe), on je u pravilu dužan naknaditi i troškove okrivljeniku.
Tužba za klevetu može se podnijeti i kao građanska tužba za klevetu. Osim pokretanja kaznenog postupka, oštećenik koji je pretrpio klevetu ima pravo i na naknadu štete. To pravo ostvaruje se u građanskom parničnom postupku. Ovaj postupak može se voditi neovisno o kaznenom postupku, ili paralelno s njim. Tužba za klevetu za naknadu štete podnosi se nadležnom općinskom sudu. Osnova za tužbu je povreda prava osobnosti, konkretno časti i ugleda.
Zakon o kaznenom postupku predviđa mogućnost postavljanja imovinskopravnog zahtjeva (zahtjeva za naknadu štete) i unutar samog kaznenog postupka. Međutim, kazneni sud će o tom zahtjevu odlučivati samo ako se time ne bi znatno odugovlačio kazneni postupak. U praksi, kazneni sudovi često, čak i ako utvrde krivnju okrivljenika, oštećenika s imovinskopravnim zahtjevom upućuju u cijelosti ili djelomično na parnicu. Građanski (parnični) postupak za naknadu štete vodi se prema pravilima Zakona o parničnom postupku i Zakona o obveznim odnosima (ZOO).
Zbog povrede prava osobnosti, kao što su čast i ugled, oštećenik ima pravo na pravičnu novčanu naknadu. Ta naknada se dosuđuje za pretrpljene duševne boli. Povreda prava osobnosti predstavlja pravnu osnovu za naknadu neimovinske štete. Visina naknade ovisi o nizu okolnosti. U obzir se uzimaju jačina i trajanje povredom izazvanih duševnih boli i eventualnog straha. Također se cijeni i cilj kojem služi ta naknada, a to je pružanje satisfakcije oštećeniku. Sud će prilikom odlučivanja uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja. To uključuje intenzitet i vrstu klevetničkih izjava, način na koji su iznesene, doseg (broj ljudi koji su za njih čuli ili ih vidjeli), te utjecaj klevete na osobni i profesionalni život žrtve. Zakon o obveznim odnosima daje sudu ovlast da po slobodnoj ocjeni odredi visinu naknade. To je moguće ako se visina štete ne može utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim poteškoćama.
Građanski postupak za naknadu štete često predstavlja učinkovitiji put za stvarnu materijalnu i moralnu satisfakciju žrtve klevete. To je zato što je primarno usmjeren na kompenzaciju pretrpljene štete, a ne samo na kažnjavanje počinitelja, kao što je to slučaj u kaznenom postupku. Iako je moguće postaviti imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku, sudovi često upućuju na parnicu radi detaljnog utvrđivanja visine štete. Stoga bi žrtvama trebalo savjetovati da razmotre pokretanje građanske parnice. To mogu učiniti čak i ako je kazneni postupak u tijeku ili je već završen, kako bi ostvarile punu kompenzaciju.
Određivanje visine pravične novčane naknade za povredu časti i ugleda je vrlo suptilan proces. Uvelike ovisi o sudskoj praksi i specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Ne postoji fiksna “tarifa” za duševne boli uzrokovane klevetom. Sud procjenjuje svaki slučaj individualno. Faktori kao što su ugled žrtve prije počinjenja klevete, doseg klevetničkih izjava, te konkretne posljedice na osobni i profesionalni život žrtve igraju veliku ulogu. Zbog toga je teško unaprijed s velikom sigurnošću predvidjeti točan iznos odštete koji bi mogao biti dosuđen.
Osim pravosudnih mehanizama, klevetnički sadržaj moguće je prijaviti i izravno samim društvenim mrežama. Većina popularnih platformi ima ugrađene mehanizme za prijavu neprimjerenog sadržaja.
Općenito, prilikom prijave, platforme će od korisnika tražiti da specificira razlog prijave. Često je potrebno pružiti i dodatne informacije ili pojašnjenja. Preporučljivo je uz prijavu priložiti i snimku zaslona spornog sadržaja kao dokaz.
Europska unija je donijela Akt o digitalnim uslugama (DSA). Ovaj akt nameće nove, strože obveze internetskim platformama koje posluju na području EU. Glavni cilj DSA je spriječiti nezakonite i štetne aktivnosti na internetu. To uključuje i širenje dezinformacija. Cilj je također osigurati veću sigurnost korisnika i zaštitu njihovih temeljnih prava.
Ključne obveze platformi prema DSA, relevantne za slučajeve klevete, uključuju:
Važno je znati da DSA predviđa i mehanizme za osporavanje odluka koje platforme donesu o moderiranju sadržaja. To pruža dodatnu razinu zaštite za korisnike.
Pod određenim uvjetima moguće je uz sve gore navedeno postaviti i zahtjev da se objavi isprika ili ispravak objavljenog klevetničkog sadržaja. Mogućnost postavljanja takvog zahtjeva ovisi o detaljima slučaja koje je potrebno provjeriti s odvjetnikom.
Kleveta, posebice ona koja se širi putem društvenih mreža, može imati razorne posljedice za čast i ugled pojedinca. Kleveta je iznimno kompleksna za dokazati u kaznenom postupku, zato se preporuča građanska zaštita. Ključno je razumjeti zakonsku definiciju klevete i elemente koje je potrebno dokazati. Postoji mogućnost podnošenja privatne tužbe za klevetu u kaznenom postupku. Također, moguće je pokrenuti i građansku parnicu radi naknade pretrpljene štete.
Ohrabrujemo vas da ne ignorirate klevetničke napade. Aktivno tražite zaštitu svojih prava. Ovaj blog je informativnog karaktera i ne predstavlja pravni savjet. Svaki slučaj klevete je jedinstven i zahtijeva individualnu analizu. Stoga je za konkretne situacije ključno potražiti pomoć kvalificiranog odvjetnika. Odvjetnik može procijeniti vaš slučaj, savjetovati vas o najboljim pravnim koracima i zastupati vas u postupku.
U slučaju da trebate odvjetnika za klevetu, obratite nam se na:
info@odvjetnik-bistrovic.hr
Pregled ugovora od strane odvjetnika je nužan kako bi se spriječila nepopravljiva šteta. Ugovori u Hrvatskoj primarno su regulirani Zakonom o obveznim odnosima. To je temeljni propis za sve ugovorne odnose. Važno je istaknuti: jedino su odvjetnici ovlašteni za pružanje pravnih usluga. Među te usluge spada i pregled ugovora od strane specijaliziranog odvjetnika. U ovom blogu objasnit ćemo što je točno takav pregled. Pojasnit ćemo i kako se on obavlja. Saznajte više o zaštiti svojih interesa prije potpisa.
Proces započinje temeljitim čitanjem cijelog ugovora. Svaka stavka se pažljivo analizira. Odvjetnik pritom obilježava sve potencijalne manjkavosti. Također se identificiraju nejasnoće u tekstu. Posebna pažnja posvećuje se spornim pravnim pitanjima. Cilj je stvoriti jasnu sliku o svim rizicima. Ovaj inicijalni pregled ugovora je temelj za daljnje korake.
Nakon inicijalne analize slijedi komunikacija s klijentom. Odvjetnik detaljno iznosi sve uočene probleme. Otvoreno se raspravlja o svim obilježenim temama i nejasnoćama. Klijent tada iznosi svoje prioritete i poslovne ciljeve. Kroz ovaj razgovor, odvjetnik i klijent zajednički određuju strategiju. Definiraju se ključni elementi za daljnje postupanje. Učinkovita komunikacija je ovdje presudna. Temeljit pregled ugovora nužno uključuje razumijevanje klijentovih potreba.
Sva identificirana sporna pravna pitanja zahtijevaju dublju analizu. Odvjetnik ih provjerava kroz dostupnu sudsku praksu. Relevantni zakoni i propisi se također detaljno proučavaju. Koristi se i stručna pravna literatura. Ovo je važno za tumačenje složenih odredbi. Cilj je osigurati da je pregled ugovora utemeljen na čvrstim pravnim argumentima. Angažiranje odvjetnika osigurava pristup ovim resursima i stručnosti.
Nakon sveobuhvatnog pregleda i konzultacija, slijedi izrada finalnog nalaza. Ovaj dokument sumira sve bitne stavke. Odvjetnik u njemu daje jasne preporuke. Po potrebi, prilažu se i konkretni prijedlozi izmjena i dopuna ugovora. Nakon što je pregled ugovora obavljen, klijent često odmah potpisuje ugovor. Osjeća se sigurnije. U drugim situacijama, klijent traži da odvjetnik stupi u kontakt sa suprotnom stranom. Tada odvjetnik pregovara o spornim točkama. Cilj je postići najbolje moguće uvjete.
Zaključno, pregled ugovora od strane odvjetnika nije trošak, već investicija. To je ključan korak za pravnu sigurnost. Jedino kvalificirani odvjetnik može jamčiti da je ugovor potpun. Također osigurava da je ugovor točan i u skladu s važećim zakonima. Ne potpisujte ništa prije stručne provjere. Vaša prava su bitna. Zaštitite svoje interese na vrijeme.
Ako tražite uslugu pregleda ugovora, javite nam se na:
Ortački ugovor, prema Zakonu o obveznim odnosima, definiran je kao ugovor kojim se dvije ili više osoba (ortaka) obvezuju zajednički djelovati radi postizanja određenog gospodarskog cilja, a svaka od njih doprinosi ulogom, radom ili na drugi način, te dijele dobit i gubitak (Zakon o obveznim odnosima, članak 698.). Ortački ugovor ne stvara pravnu osobnost, već je riječ o ugovornom odnosu između ortaka. Ortaštvo je često korišteno u građevinskim projektima kada više partnera želi zajednički razvijati i graditi nekretninu, a svaki od njih doprinosi različitim resursima ili znanjima.
Ugovor o građenju, prema Zakonu o obveznim odnosima, članak 606., je ugovor kojim se izvođač obvezuje izvesti određene građevinske radove na zemljištu ili objektu za naručitelja, a naručitelj se obvezuje platiti ugovorenu cijenu. U kontekstu ortačkog ugovora, ugovor o građenju može biti jedan od temeljnih ugovora koji regulira odnose između ortaka, osobito kada jedan od ortaka preuzima ulogu izvođača radova.
Ključna klauzula svakog ortačkog ugovora je precizno definiranje uloga svakog ortaka. Primjerice, jedan ortak može unijeti zemljište, drugi osigurati financiranje, a treći preuzeti izvođenje građevinskih radova. Prema članku 699. Zakona o obveznim odnosima, svaki ortak mora jasno znati svoj doprinos i prava. Ova klauzula sprječava nesporazume i olakšava rješavanje eventualnih sporova.
Ortački ugovor mora sadržavati odredbe o raspodjeli dobiti i gubitka. Prema članku 701. Zakona o obveznim odnosima, ako nije drukčije ugovoreno, udjeli se određuju prema vrijednosti uloga. Jasno definiranje ovih udjela ključno je za transparentnost i pravičnost odnosa među ortacima.
U ortačkom ugovoru potrebno je detaljno urediti način upravljanja projektom i donošenja odluka. Preporučuje se definirati tko ima pravo zastupanja ortaštva, kako se donose ključne odluke (npr. većinom glasova ili jednoglasno) te kako se rješavaju nesuglasice. Ova klauzula štiti projekt od zastoja i osigurava efikasno upravljanje.
Važno je predvidjeti mogućnost izlaska ortaka iz ortaštva, kao i uvjete pod kojima se udio može prenijeti na treće osobe. Prema članku 703. Zakona o obveznim odnosima, prijenos udjela moguć je samo uz suglasnost ostalih ortaka, osim ako nije drukčije ugovoreno. Ova klauzula štiti ostale ortake od neželjenih partnera.
Ortački ugovor treba sadržavati klauzulu o načinu rješavanja sporova, primjerice arbitražom ili sudskim putem. Preporučuje se i definiranje nadležnog suda ili arbitražnog tijela, kao i primjenjivog prava. Ova klauzula ubrzava rješavanje potencijalnih nesuglasica i smanjuje troškove spora.
Uloga svakog ortaka mora biti jasno definirana u ortačkom ugovoru. Primjerice, ako jedan ortak daje zemljište, potrebno je precizno opisati nekretninu, način prijenosa prava i eventualne uvjete. Ako drugi ortak financira projekt, ugovor mora sadržavati detalje o iznosima, rokovima i načinu povrata. Treći ortak, koji izvodi radove, mora imati jasno definirane obveze, standarde kvalitete i rokove. Jasna podjela uloga smanjuje rizik od nesporazuma i osigurava uspjeh projekta.
Ortački ugovor u gradnji ima značajne porezne implikacije. Prema Zakonu o porezu na dohodak i Zakonu o porezu na dobit, svaki ortak oporezuje svoj dio dobiti prema vlastitom poreznom statusu. Ako ortaštvo ostvari dobit od prodaje nekretnina, svaki ortak prijavljuje svoj udio. Također, prijenos zemljišta ili drugih prava može biti predmet oporezivanja porezom na promet nekretnina ili PDV-om, ovisno o statusu ortaka i vrsti nekretnine. Preporučuje se konzultacija s poreznim savjetnikom prije sklapanja ortačkog ugovora kako bi se izbjegle neželjene porezne posljedice.
Ortački ugovor je temelj uspješne suradnje u građevinskim projektima. Pravilno sastavljen ortački ugovor, s jasno definiranim ulogama, udjelima, načinom upravljanja i rješavanja sporova, ključan je za sigurnost svih partnera. Posebnu pažnju treba posvetiti poreznim aspektima ortačkog ugovora, kako bi se izbjegle nepredviđene obveze.
Ako tražite odvjetika za ortački ugovor, javite nam se na:
Povreda osobnih podataka događa se svakog dana. U današnjem digitalnom dobu, osobni podaci postali su izuzetno vrijedna imovina, ali istovremeno i meta brojnih prijetnji. Od financijskih informacija do privatnih komunikacija, naši podaci neprestano se prikupljaju, obrađuju i pohranjuju. Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) Europske unije postavlja temelje za zaštitu tih podataka, no razumijevanje rizika i mehanizama zaštite ključno je za svakog pojedinca. Ovaj blog ima za cilj rasvijetliti kako se sigurnost osobnih podataka može ugroziti, koje su metode povrede, kako se možemo zaštititi te tko snosi odgovornost i koji su pravni lijekovi dostupni u slučaju da do povrede ipak dođe.
Sigurnost osobnih podataka neprestano je na kušnji u digitalnom okruženju. Razumijevanje načina na koje podaci mogu biti kompromitirani i metoda koje napadači koriste prvi je korak prema učinkovitoj zaštiti.
Osobni podaci mogu biti ugroženi na različite načine, koji sežu daleko izvan sofisticiranih hakerskih napada. Često su to posljedice ljudskih pogrešaka, tehničkih nedostataka ili čak prirodnih događaja. Sigurnost podataka može biti narušena kroz hardver, softver, komunikacijske kanale ili čak fizičke dokumente.
Konkretni primjeri ugroza uključuju:
Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) nalaže voditeljima i izvršiteljima obrade da procijene rizike povezane s obradom, kao što su slučajno ili nezakonito uništenje, gubitak, izmjena, te neovlašteno odavanje ili pristup osobnim podacima. Prijetnje mogu biti i namjerne, poput ciljanih napada, i slučajne, proizašle iz svakodnevnih operacija ili ljudskog faktora. Stoga, sigurnost osobnih podataka nije ugrožena isključivo vanjskim zlonamjernim akterima. Interni propusti, slučajnosti ili neadekvatno rukovanje podacima predstavljaju jednako značajan rizik. Sveobuhvatna strategija zaštite podataka mora adresirati višestruke vektore prijetnji. To uključuje tehničke, fizičke i ljudske aspekte.
Napadači koriste raznolike metode kako bi došli do osobnih podataka. Ove metode postaju sve sofisticiranije i često ciljaju na ljudski faktor kao najslabiju kariku u sigurnosnom lancu.
Phishing je jedna od najraširenijih tehnika. Phishing uključuje slanje lažnih e-mailova koji izgledaju kao da dolaze od legitimnih izvora, poput banaka ili popularnih internetskih servisa. Cilj je navesti žrtvu da klikne na zlonamjernu poveznicu i unese svoje osjetljive podatke. Često se traže korisnička imena, lozinke, brojeve kreditnih kartica. Socijalni inženjering obuhvaća različite tehnike psihološke manipulacije kako bi se osobe navele da otkriju povjerljive informacije. Napadači često stvaraju osjećaj hitnosti ili se lažno predstavljaju kao osobe od povjerenja. GDPR prepoznaje ove rizike i nalaže voditeljima obrade da poduzmu odgovarajuće mjere zaštite.
Ovo je krovni pojam za različite vrste štetnih programa, uključujući viruse, crve, trojanske konje, spyware (špijunski softver), keyloggere (koji bilježe unos s tipkovnice) i ransomware (ucjenjivački softver). Zlonamjerni softver može dospjeti na uređaj putem zaraženih privitaka e-pošte, preuzimanja s nepouzdanih stranica ili iskorištavanjem sigurnosnih propusta. Jednom instaliran, može ukrasti podatke, oštetiti sustav ili ga učiniti nedostupnim.
Hakiranje podrazumijeva neovlašteni pristup računalnim sustavima, mrežama ili podacima. Hakiranjem se iskorištavaju tehničke ranjivosti u softveru ili hardveru. Iako GDPR izravno ne definira “hakiranje”, koncept “neovlaštenog pristupa” osobnim podacima pokriva ovu metodu.
Zlonamjerni ili nemarni postupci zaposlenika ili drugih osoba koje imaju legitiman pristup podacima (npr. “zlouporaba prava” ili “postupanje s pogreškom”) mogu dovesti do ozbiljnih povreda. Ljudski faktor je često najkritičnija točka u sigurnosti podataka. Stoga je svijest i edukacija zaposlenika od presudne važnosti.
Povrede se mogu dogoditi i uslijed nenamjernih pogrešaka, kao što je slanje e-maila s osjetljivim podacima pogrešnom primatelju. Drugi primjeri su npr. gubitak nezaštićenih prijenosnih uređaja poput USB memorija, ili neadekvatno uništavanje papirnatih dokumenata. Takvi “slučajni” incidenti naglašavaju važnost uspostavljenih procedura i pažnje u svakodnevnom radu s podacima.
S obzirom na sve sofisticiranije metode napada, postaje jasno da tehničke mjere same po sebi nisu dovoljne. Potrebna je kontinuirana edukacija i podizanje svijesti svih korisnika. Načela GDPR-a nisu statične obveze. One impliciraju potrebu za dinamičnim pristupom. Organizacije moraju kontinuirano procjenjivati nove metode napada i prilagođavati svoje obrambene strategije.
Zaštita osobnih podataka zahtijeva višeslojni pristup koji uključuje poštivanje temeljnih načela GDPR-a. Primjena specifičnih mjera treba biti prilagođenih različitim subjektima – od pojedinaca do velikih korporacija.
GDPR postavlja sedam ključnih načela koja moraju voditi svaku obradu osobnih podataka:
Obrada mora biti zakonita, temeljena na jednoj od pravnih osnova definiranih Uredbom. Npr. privola, ugovor, ili pravna obveza. Obrada mora biti poštena prema ispitanicima te transparentna. To znači da pojedinci moraju biti jasno informirani o svrsi i načinu obrade njihovih podataka.
Osobni podaci smiju se prikupljati samo za jasno određene i legitimne svrhe te se ne smiju dalje obrađivati na način koji nije u skladu s tim svrhama.
Smiju se prikupljati i obrađivati samo oni osobni podaci koji su nužni za postizanje određene svrhe.
Osobni podaci moraju biti točni i, prema potrebi, ažurirani. Potrebno je poduzeti mjere za ispravak ili brisanje netočnih podataka.
Podaci se smiju čuvati u obliku koji omogućuje identifikaciju ispitanika samo onoliko dugo koliko je potrebno za svrhe za koje se obrađuju.
Cjelovitost i povjerljivost
Potrebno je primijeniti odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere kako bi se osigurala sigurnost podataka, uključujući zaštitu od neovlaštene ili nezakonite obrade te od slučajnog gubitka, uništenja ili oštećenja.
Voditelj obrade odgovoran je za poštivanje navedenih načela i mora biti u stanju dokazati tu usklađenost.
Uz ova načela, GDPR naglašava važnost tehničke zaštite podataka i integrirane zaštite podataka (Privacy by Design and by Default). To znači da mjere zaštite, poput smanjenja količine podataka koji se obrađuju, pseudonimizacije (obrade podataka na način da se više ne mogu pripisati određenom ispitaniku bez korištenja dodatnih informacija) ili enkripcije (šifriranja podataka), trebaju biti ugrađene u sustave i procese od samog početka, a ne dodane naknadno.
Bitno je napomenuti da GDPR ne propisuje egzaktan popis tehničkih mjera koje se moraju primijeniti. Umjesto toga, Uredba postavlja okvir temeljen na procjeni rizika, zahtijevajući od organizacija da same procijene i implementiraju “odgovarajuće” mjere zaštite. Ova fleksibilnost omogućuje prilagodbu specifičnim okolnostima, ali istovremeno stavlja veći teret odgovornosti na voditelje obrade da donesu informirane odluke o tome što je “odgovarajuće” za njihovu situaciju, uzimajući u obzir prirodu podataka, opseg obrade, potencijalne rizike i troškove provedbe. Načelo “smanjenja količine podataka” nije samo tehnička preporuka, već strateški pristup koji fundamentalno smanjuje potencijalnu “površinu napada” i moguću štetu u slučaju povrede. Jednostavno rečeno, manje prikupljenih i pohranjenih podataka znači i manji rizik.
Iako GDPR postavlja obveze organizacijama, pojedinci također imaju ključnu ulogu u zaštiti vlastitih podataka. Aktivno i informirano sudjelovanje u vlastitoj digitalnoj sigurnosti presudno je. Evo nekoliko praktičnih savjeta:
Mala i srednja poduzeća (MSP) često raspolažu s ograničenim resursima, no to ne umanjuje njihovu obvezu zaštite osobnih podataka koje obrađuju. Ključ uspjeha leži u pragmatičnom pristupu koji kombinira osnovne, ali dosljedno primijenjene tehničke mjere s jakom svijesti i odgovornošću zaposlenika.
GDPR-ova skalabilnost u pogledu “odgovarajućih mjera” znači da se od malih poduzeća ne očekuje ista razina sofisticiranosti kao od velikih korporacija. Mjere trebaju biti proporcionalne riziku.
Velike korporacije, s obzirom na količinu i osjetljivost podataka koje obrađuju, kao i na broj zaposlenika, moraju implementirati sveobuhvatan i formaliziran sustav upravljanja zaštitom osobnih podataka. To uključuje upravljačke procese, dodjelu specifičnih odgovornosti i proaktivnu procjenu rizika.
Načelo “odgovornosti” (accountability) za velike korporacije znači ne samo postizanje usklađenosti s GDPR-om, već i sposobnost kontinuiranog dokazivanja te usklađenosti kroz sveobuhvatnu dokumentaciju, jasno definirane politike i procedure, te redovite revizije. To implicira uspostavu trajnog ciklusa planiranja, implementacije, provjere i djelovanja (PDCA) u području zaštite osobnih podataka.
Kada dođe do povrede osobnih podataka, ključno je utvrditi tko snosi odgovornost. GDPR postavlja jasan okvir odgovornosti za različite aktere uključene u obradu podataka.
GDPR razlikuje dvije ključne uloge u obradi osobnih podataka: voditelja obrade i izvršitelja obrade.
Primarnu odgovornost za usklađenost s GDPR-om i za štetu koja proizlazi iz povrede Uredbe snosi voditelj obrade. On mora osigurati i biti u stanju dokazati da se obrada provodi u skladu s Uredbom. Izvršitelj obrade odgovoran je za štetu prouzročenu obradom samo ako nije poštovao obveze iz GDPR-a koje su posebno namijenjene izvršiteljima obrade ili ako je djelovao izvan zakonitih uputa voditelja obrade ili protivno njima. Ako je u istu obradu uključeno više voditelja ili izvršitelja obrade, ili i voditelj i izvršitelj, te su odgovorni za štetu, svaki od njih smatra se solidarno odgovornim za cjelokupnu štetu kako bi se osigurala učinkovita naknada ispitaniku.
U kontekstu odgovornosti, važna je i uloga Službenika za zaštitu podataka (DPO). DPO, ako je imenovan, izravno odgovara najvišoj rukovodećoj razini organizacije i ne smije primati nikakve upute od voditelja ili izvršitelja obrade u pogledu izvršenja svojih zadaća. Ova neovisnost i direktna linija odgovornosti signaliziraju da GDPR tretira zaštitu podataka kao strateško pitanje upravljanja, a ne isključivo kao operativni IT zadatak, dajući DPO-u autoritet potreban za učinkovit nadzor i savjetovanje.
Curenje podataka ili njihova neovlaštena uporaba u velikom poduzeću može imati dalekosežne posljedice. Za pogođene pojedince to može značiti materijalnu štetu (npr. financijski gubitak) i nematerijalnu štetu (npr. krađa identiteta, diskriminacija, narušavanje ugleda, gubitak povjerljivosti osobnih podataka zaštićenih poslovnom tajnom).
Velika poduzeća koja prekrše GDPR mogu se suočiti s izuzetno visokim novčanim kaznama. Primjeri iz prakse uključuju kaznu od 22 milijuna eura izrečenu British Airwaysu zbog curenja podataka više od 400.000 kupaca, ili kaznu od 1.24 milijuna eura njemačkom zdravstvenom osiguranju AOK zbog nedostatka odgovarajućih tehničkih i organizacijskih mjera.
U slučaju povrede osobnih podataka, voditelj obrade dužan je bez nepotrebnog odgađanja, a po mogućnosti najkasnije u roku od 72 sata nakon saznanja o povredi, obavijestiti nadležno nadzorno tijelo (u Hrvatskoj je to Agencija za zaštitu osobnih podataka – AZOP). Ako povreda vjerojatno može prouzročiti visok rizik za prava i slobode pojedinaca, voditelj obrade mora bez nepotrebnog odgađanja obavijestiti i te pojedince.
Država i tijela javne vlasti također podliježu odredbama GDPR-a kada obrađuju osobne podatke građana. To uključuje obvezu imenovanja DPO-a za većinu tijela javne vlasti. Države članice imaju mogućnost unutar nacionalnog zakonodavstva uvesti dodatne uvjete i ograničenja za obradu posebnih kategorija osobnih podataka, kao što su genetski, biometrijski ili zdravstveni podaci, ali uvijek unutar okvira GDPR-a.
Kada državna tijela čuvaju osobne podatke, moraju poštivati načelo ograničenja pohrane, čak i kada postoje zakonski propisi o čuvanju arhivskog gradiva. To znači da se podaci ne smiju čuvati duže nego što je nužno za svrhu za koju su prikupljeni.
Država ima dvostruku ulogu: kao voditelj obrade za podatke koje sama prikuplja i obrađuje (npr. u sustavima porezne uprave, zdravstva, pravosuđa) te kao zakonodavac koji može dodatno specificirati pravila zaštite podataka na nacionalnoj razini, uvijek poštujući nadređenost GDPR-a. Nadalje, obveza države da osigura sigurnost osobnih podataka proteže se i na zaštitu od zahtjeva trećih zemalja za pristupom podacima koji nisu u skladu s pravom EU. Presude sudova ili odluke administrativnih tijela trećih zemalja kojima se nalaže prijenos ili otkrivanje osobnih podataka nisu provedive unutar EU, osim ako se temelje na međunarodnim sporazumima, poput ugovora o uzajamnoj pravnoj pomoći. Time se naglašava načelo suvereniteta podataka unutar europskog pravnog prostora.
GDPR primarno regulira voditelje i izvršitelje obrade, no štiti pojedince i od zlonamjernih radnji drugih pojedinaca. Zlouporaba tuđih osobnih podataka može se dogoditi radi nanošenja štete (npr. povreda ugleda i časti, povreda privatnosti), počinjenja prijevare ili pribavljanja protupravne koristi, primjerice sklapanjem lažnih ugovora na tuđe ime.
Krađa identiteta je jedan od najozbiljnijih oblika takve zlouporabe i predstavlja kazneno djelo. Primjeri uključuju otvaranje lažnih profila na društvenim mrežama s tuđim podacima i objavljivanje neprimjerenog sadržaja, ili korištenje tuđih podataka za sklapanje ugovora s teleoperaterima. Pojedinac koji počini takvo djelo može snositi i građanskopravnu odgovornost za naknadu štete oštećenoj osobi, kao i kaznenopravnu odgovornost.
Osobe čiji su podaci zloupotrijebljeni imaju prava prema GDPR-u, kao što su pravo na brisanje ili ispravak podataka koje mogu ostvariti prema organizacijama koje su možda omogućile tu zlouporabu (npr. nisu adekvatno zaštitile podatke pohranjene na svojim serverima). Digitalno nasilje koje uključuje zlouporabu osobnih podataka, poput stvaranja lažnih profila, predstavlja moderni oblik povrede privatnosti i časti s potencijalno teškim psihološkim i socijalnim posljedicama za žrtve. Ovo naglašava važnost edukacije o odgovornom ponašanju u digitalnom svijetu i posljedicama zlouporabe tuđih podataka.
Ako sumnjate da je došlo do povrede vaših osobnih podataka ili da se vaši podaci obrađuju nezakonito, GDPR vam pruža niz prava i mehanizama pravne zaštite.
Kao što je ranije spomenuto, voditelji obrade imaju obvezu obavijestiti AZOP o povredi osobnih podataka unutar 72 sata od saznanja, osim ako nije vjerojatno da će povreda prouzročiti rizik za prava i slobode pojedinaca. Obavijest AZOP-u treba sadržavati opis prirode povrede, kategorije i približan broj pogođenih ispitanika i evidencija podataka, kontakt podatke službenika za zaštitu podataka, opis vjerojatnih posljedica povrede te opis poduzetih ili predloženih mjera za rješavanje povrede.
Pojedinci koji smatraju da je došlo do povrede njihovih prava na zaštitu osobnih podataka mogu podnijeti zahtjev za utvrđivanje povrede prava AZOP-u. Zahtjev se može podnijeti osobno (usmeno na zapisnik), pisanim putem na adresu Agencije, putem online obrasca na web stranici AZOP-a, e-mailom ili faxom. Zahtjev mora biti razumljiv i potpun te sadržavati osobne podatke podnositelja zahtjeva (ime, prezime, OIB, adresa), detaljan opis povrede, dokaze koji potkrepljuju navode (npr. preslike dokumenata, korespondencija) te informaciju o tome je li prethodno kontaktiran voditelj obrade.30 AZOP savjetuje da se prije podnošenja zahtjeva Agenciji pokuša ostvariti pravo izravnim obraćanjem voditelju obrade.
AZOP ima široke ovlasti, koje uključuju:
AZOP djeluje kao ključni mehanizam za provedbu GDPR-a u Hrvatskoj, ne samo reaktivno rješavanjem prijava, već i proaktivno kroz nadzor i savjetovanje. Kratak rok od 72 sata za prijavu povrede od strane voditelja obrade stavlja značajan pritisak na organizacije da imaju uspostavljene brze i učinkovite interne procedure za detekciju, procjenu rizika i izvještavanje o incidentima, naglašavajući time presudnu važnost stalne pripravnosti.
Prema članku 82. GDPR-a, svaka osoba koja je pretrpjela materijalnu ili nematerijalnu štetu zbog kršenja ove Uredbe ima pravo na naknadu od voditelja obrade ili izvršitelja obrade za pretrpljenu štetu.
Primjeri nematerijalne štete mogu uključivati strah od moguće buduće zlouporabe osobnih podataka, gubitak kontrole nad podacima ili pretrpljenu emocionalnu štetu, pod uvjetom da je takva šteta stvarna i dokaziva. Sudska praksa Suda Europske unije (CJEU), primjerice u predmetu C-340/21, potvrdila je da strah od buduće zlouporabe osobnih podataka može predstavljati nematerijalnu štetu koja daje pravo na naknadu, pod uvjetom da ispitanik dokaže da je taj strah utemeljen s obzirom na okolnosti slučaja i da je pretrpio stvarnu i izvjesnu emocionalnu štetu. Važno je napomenuti da GDPR ne postavlja prag ozbiljnosti štete koji bi morao biti dosegnut da bi se ostvarilo pravo na naknadu, no dokazivanje postojanja stvarne štete ključno je za uspjeh tužbenog zahtjeva.
Sudski postupak za ostvarivanje prava na naknadu štete vodi se pred sudovima koji su nadležni prema pravu države članice. Protiv rješenja AZOP-a žalba nije dopuštena, ali se tužbom može pokrenuti upravni spor pred nadležnim upravnim sudom. Ova mogućnost sudske revizije odluka AZOP-a osigurava dodatnu razinu pravne kontrole i zaštite prava kako za ispitanike tako i za voditelje obrade, čime se jača vladavina prava u području zaštite podataka.
Ispitanici također imaju pravo usprotiviti se donošenju odluka koje se temelje isključivo na automatiziranoj obradi, uključujući izradu profila, ako takve odluke proizvode pravne učinke koji se na njih odnose ili na sličan način značajno na njih utječu, osim ako je odluka nužna za sklapanje ili izvršenje ugovora, dopuštena pravom Unije ili države članice, ili se temelji na izričitoj privoli ispitanika. U tim slučajevima, ispitanik ima pravo zatražiti ljudsku intervenciju, izraziti svoje stajalište i osporiti odluku.
Pravo na naknadu nematerijalne štete, koje uključuje i “strah od moguće buduće zlouporabe” osobnih podataka, značajno proširuje opseg odgovornosti voditelja i izvršitelja obrade. Ovo potencijalno može dovesti do povećanja broja i vrijednosti tužbenih zahtjeva, čineći prevenciju povreda osobnih podataka još kritičnijom komponentom poslovanja i upravljanja rizicima.
Zaštita osobnih podataka u sve kompleksnijem digitalnom svijetu predstavlja kontinuirani izazov, ali i imperativ za sve dionike – pojedince, poduzeća i državna tijela. Kao što je ovaj pregled pokazao, rizici od povrede sigurnosti osobnih podataka su brojni i raznoliki, a metode napada postaju sve sofisticiranije, često ciljajući ljudski faktor kao najslabiju kariku.
Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR) pruža snažan pravni okvir i postavlja jasna načela za obradu i zaštitu podataka. Međutim, sama Uredba nije dovoljna ako se ne provodi dosljedno i ako ne postoji visoka razina svijesti o važnosti privatnosti. Odgovornost leži na svima:
Mehanizmi pravne zaštite, od prijave nadzornom tijelu poput AZOP-a do mogućnosti sudskih tužbi za naknadu štete, osiguravaju da se prava ispitanika mogu ostvariti, a odgovorni za povrede sankcionirati.
U konačnici, zaštita osobnih podataka nije jednokratni zadatak, već kontinuirani proces koji zahtijeva suradnju, odgovornost, stalno učenje i prilagodbu novim prijetnjama i tehnologijama. Samo kroz zajednički angažman i poštivanje temeljnih načela privatnosti možemo se nadati sigurnijem digitalnom okruženju za sve. Kontinuirana edukacija i oprez ostaju najbolja prevencija u svijetu gdje su naši osobni podaci neprestano izloženi.
U slučaju da trebate odvjetnika za zaštitu osobnih podataka javite nam se na:
Stečajni postupak često se doživljava kao kompleksan i dugotrajan proces. Njegov temeljni cilj je skupno namirenje svih vjerovnika stečajnog dužnika. Međutim, unutar tog sustava ne nalaze se svi vjerovnici u istoj poziciji. Neki od njih imaju posebna prava koja im daju prednost u naplati. Među njima se posebno ističu razlučni vjerovnici. No, što je to što razlučno pravo čini tako specifičnim i važnim? Razumijevanje ovog instituta ključno je za sve sudionike.
Razlučno pravo definira se kao pravo vjerovnika na odvojeno namirenje. To namirenje proizlazi iz vrijednosti određenog predmeta imovine stečajnog dužnika. Na tom predmetu postoji njihovo specifično pravo. Ovo pravo daje vjerovniku znatno jači položaj u stečajnom postupku. Razlučni vjerovnik je, u pravilu, osoba koja ima založno pravo ili drugo zasebno pravo na namirenje. To pravo mora biti upisano u javnoj knjizi, poput zemljišne knjige ili upisnika brodova.
Pojam obuhvaća i vjerovnike čija založna prava nisu upisana, ali pod određenim uvjetima. Tu spadaju i fiducijarni vjerovnici te oni s pravom zadržanja. Bitno je razumjeti da predmet na kojem postoji razlučno pravo formalno jest dio stečajne mase. Ipak, taj je predmet opterećen pravom treće osobe, odnosno razlučnog vjerovnika. To znači da ta imovina nije slobodno raspoloživa za namirenje svih vjerovnika podjednako. Upravo razlučno pravo osigurava vjerovniku da njegova tražbina bude namirena prije ostalih. Namirenje se vrši iz vrijednosti konkretnog predmeta osiguranja.
Ovakav položaj razlučnih vjerovnika stvara određenu hijerarhiju unutar stečajnog postupka. Iako stečaj teži skupnom i razmjernom namirenju, razlučno pravo odstupa od načela jednakog tretmana svih vjerovnika. Zakon time priznaje i štiti jača prava stečena prije otvaranja stečaja. To je od iznimne važnosti za funkcioniranje kreditnog tržišta i pravnu sigurnost kreditnih vjerovnika (u pravilu banaka). Nadalje, transparentnost i ostvarivost mnogih oblika razlučnog prava usko su vezani uz postojanje i ažurnost javnih knjiga. Upis u javne knjige temelj je zaštite tih prava. Gubitak prava odvojenog namirenja moguć je ako pravo nije upisano, a stečajni upravitelj za njega nije znao niti morao znati.
Temeljni propis koji u Republici Hrvatskoj regulira razlučno pravo jest Stečajni zakon (SZ). Ovaj zakon detaljno razrađuje prava i obveze razlučnih vjerovnika. Definira i postupak unovčenja imovine opterećene tim pravima. Nekoliko je ključnih članaka SZ-a koji su temelj za razumijevanje ovog instituta.
Posebno je važno razumijeti postupak unovčenja predmeta na kojima postoji razlučno pravo.
U praksi se susrećemo s različitim primjerima razlučnih prava. Najpoznatiji primjer je hipoteka. To je založno pravo na nekretnini. Banka koja je odobrila stambeni kredit osiguran hipotekom tipičan je razlučni vjerovnik. Založno pravo može postojati i na pokretninama. Primjer su strojevi ili vozila, ako je pravo upisano u registar ili je stvar predana vjerovniku. Fiducijarni prijenos vlasništva radi osiguranja još je jedan oblik. Vjerovnik formalno postaje vlasnik, ali samo radi osiguranja tražbine. Prava na namirenje mogu postojati i na drugim pravima upisanim u javne knjige. To uključuje brodove, zrakoplove ili intelektualno vlasništvo. Sudska i javnobilježnička osiguranja tražbina također mogu stvoriti razlučno pravo.
Ključno pravo koje proizlazi iz instituta razlučnog prava jest pravo na odvojeno (separatno) namirenje. Razlučni vjerovnik namiruje se iz vrijednosti predmeta na kojem ima razlučno pravo. To se događa prije namirenja ostalih stečajnih vjerovnika. Ovo pravo obuhvaća namirenje glavnice, pripadajućih kamata i troškova postupka.
Razlučni vjerovnici imaju i određene obveze. Dužni su obavijestiti stečajnog upravitelja o svom razlučnom pravu. Moraju navesti pravnu osnovu i dio imovine na koji se pravo odnosi. Ako žele namirivati eventualni neosigurani dio svoje tražbine iz opće stečajne mase, moraju prijaviti tražbinu kao i ostali stečajni vjerovnici. Važno je istaknuti da prava razlučnih vjerovnika nisu apsolutna. Mogu biti ograničena npr. planom restrukturiranja.
Postupak namirenja razlučnih vjerovnika specifičan je i odvija se po utvrđenim pravilima. Primarno je stečajni upravitelj odgovoran za unovčenje imovine opterećene razlučnim pravom. Iznimka postoji ako je razlučni vjerovnik već pokrenuo ovršni postupak prije otvaranja stečaja. Načini unovčenja ovise o vrsti imovine. Nekretnine se u pravilu prodaju putem elektroničke javne dražbe. Dražbu provodi Financijska agencija (FINA). Pritom se primjenjuju pravila ovršnog postupka, uz određene specifičnosti. Propisane su minimalne cijene na dražbama.
Pokretnine i prava mogu se unovčavati javnim prikupljanjem ponuda ili neposrednom pogodbom. Odluku donosi stečajni upravitelj, ponekad uz suglasnost suda. Otvaranjem stečajnog postupka, ovršni postupci koje su pokrenuli razlučni vjerovnici u pravilu se prekidaju. Prodaju tada preuzima stečajni sud. Ako je ovrha na nekretnini već započela, može se nastaviti u tom postupku.
Redoslijed namirenja iz ostvarenog iznosa (utrška) strogo je definiran. Prvo se namiruju troškovi utvrđivanja predmeta razlučnog prava. Zatim se pokrivaju troškovi njegova unovčenja. Često se za te troškove obračunava paušalni iznos, primjerice 10% od utrška, ili stvarni troškovi. Tek nakon toga namiruje se tražbina razlučnog vjerovnika, uključujući glavnicu, kamate i troškove. Ako na istom predmetu postoji više razlučnih vjerovnika, namiruju se prema redoslijedu prvenstva. Eventualni višak sredstava ulazi u opću stečajnu masu.
Imovina koja je opterećena razlučnim pravom formalno se smatra dijelom stečajne mase dužnika. Međutim, ključna razlika leži u tome što ta imovina nije u potpunosti na raspolaganju za namirenje svih stečajnih vjerovnika podjednako. Razlučno pravo izravno umanjuje stečajnu masu koja je raspoloživa za namirenje vjerovnika nižih isplatnih redova. Iznos koji se isplati razlučnom vjerovniku efektivno izlazi iz stečajne mase koja bi se inače dijelila među svim vjerovnicima.
Samo onaj višak sredstava koji preostane nakon potpunog namirenja razlučnog vjerovnika, uključujući sve pripadajuće troškove, ulazi u opću stečajnu masu. Ukoliko takvog viška nema, ili je on neznatan, ostali (neosigurani) vjerovnici neće dobiti ništa od vrijednosti tog konkretnog predmeta imovine. Ovo ima značajne implikacije za sve sudionike u stečajnom postupku. Za samog stečajnog dužnika, postojanje značajnih razlučnih prava može drastično smanjiti imovinu dostupnu za eventualni stečajni plan ili za namirenje neosiguranih dugova.
Za ostale, neosigurane vjerovnike, svako razlučno pravo na imovini dužnika smanjuje njihove izglede za namirenje. Ono praktički “rezervira” dio imovine isključivo za osigurane vjerovnike. Zbog toga je u interesu i neosiguranih vjerovnika da se imovina opterećena razlučnim pravom unovči po što je moguće boljoj cijeni. Stečajni upravitelj, s druge strane, mora izuzetno pažljivo voditi računa o svim postojećim razlučnim pravima. Njegova je dužnost pravilno provesti postupak unovčenja i kasniju raspodjelu sredstava. Razlučno pravo tako predstavlja zakonski mehanizam koji pokušava uravnotežiti zaštitu osiguranih potraživanja, što je vitalno za zdravo kreditno tržište, s temeljnim načelom jednakog tretmana vjerovnika u stečaju. Pravilno razumijevanje ovog instituta i njegovih posljedica neophodno je za snalaženje u stečajnom postupku.
Ako trebate odvjetnika za stečaj javite nam se na:
U današnje digitalno doba, online trgovina je postala neizostavan dio naše svakodnevnice. Ovaj moderni način kupnje donosi brojne prednosti, no istovremeno otvara i prostor za potencijalne rizike i nepoštene prakse. Stoga je od iznimne važnosti da potrošači budu upoznati sa svojim pravima i pravnim mehanizmima koji im stoje na raspolaganju u slučaju prijevara ili zloupotreba u online okruženju. Ovaj stručni pravni članak ima za cilj pružiti sveobuhvatan pregled zaštite potrošača u online trgovini u Republici Hrvatskoj. Zaštita potrošača u online trgovini ključna je za povjerenje u digitalno tržište.
Prema hrvatskom zakonodavstvu, prvenstveno Zakonu o zaštiti potrošača, potrošač je definirana kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Ova definicija naglašava nekoliko ključnih elemenata. Prvo, da bi netko bio smatran potrošačem, mora biti riječ o fizičkoj osobi, čime se pravne osobe poput trgovačkih društava i udruga isključuju iz ove kategorije kada djeluju u okviru svoje poslovne aktivnosti. Drugo, pravni posao ili djelovanje na tržištu mora biti izvan okvira te osobe kao trgovca, obrtnika ili profesionalca. Dakle, svrha kupnje ili djelovanja je ono što određuje status potrošača. Zaštita potrošača u online trgovini osigurava da se ova definicija primjenjuje i na digitalno okruženje.
Potrošači u Hrvatskoj zaštićeni su nizom zakona koji reguliraju različite aspekte trgovine, uključujući i online trgovinu. Temeljni zakon u ovom području je svakako Zakon o zaštiti potrošača. Osim njega, značajnu ulogu ima i Zakon o elektroničkoj trgovini, koji uređuje pružanje usluga informacijskog društva i pravila vezana za sklapanje ugovora u elektroničkom obliku. Važan je i Zakon o obveznim odnosima, koji regulira ugovorne odnose i odgovornost za materijalne nedostatke. Nadalje, potrošače štite i Zakon o općoj sigurnosti proizvoda, Zakon o nedopuštenom oglašavanju, Zakon o potrošačkom kreditiranju te Zakon o kreditnim institucijama. Hrvatsko zakonodavstvo u području zaštite potrošača u potpunosti je usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije. To znači da hrvatski potrošači uživaju standarde zaštite koji su na snazi u cijeloj Europskoj uniji. Zaštita potrošača u online trgovini u Hrvatskoj je na visokoj razini zahvaljujući ovoj usklađenosti.
Kako bi se potrošači zaštitili od prijevara i zloupotreba u online trgovini, na raspolaganju im je niz pravnih mehanizama. Jedan od temeljnih je pravo na informacije. Trgovci su dužni prije sklapanja ugovora na daljinu pružiti jasne i lako razumljive informacije o glavnim obilježjima proizvoda, svom nazivu i sjedištu, ukupnoj cijeni s uključenim porezima i troškovima dostave, uvjetima plaćanja i isporuke, kao i o pravu na jednostrani raskid ugovora.
Potrošač ima pravo na jednostrani raskid ugovora sklopljenog na daljinu u roku od 14 dana bez navođenja razloga. Ovaj rok počinje teći od dana kada je potrošaču isporučen proizvod. Ako trgovac nije pravilno informirao potrošača o ovom pravu, rok se produžuje na 12 mjeseci.
Trgovac je odgovoran za materijalne nedostatke proizvoda koji se pojave u roku od dvije godine od dana isporuke. U slučaju nedostatka, potrošač ima pravo na popravak, zamjenu, sniženje cijene ili raskid ugovora. Zakon zabranjuje nepoštenu poslovnu praksu, štiteći potrošače od zavaravajućih i agresivnih postupanja trgovaca. Zaštita potrošača u online trgovini osigurava transparentnost i poštenje u digitalnom poslovanju.
U slučaju da roba naručena online ne bude isporučena, potrošač ima pravo na povrat novca. Ako trgovac ne isporuči robu u roku od 30 dana ili u dogovorenom roku, potrošač ga mora podsjetiti i dati mu dodatni razumni rok za isporuku. Ukoliko ni tada ne dođe do isporuke, potrošač ima pravo raskinuti ugovor i tražiti povrat cjelokupnog uplaćenog iznosa. Banke u pravilu pozitivno rješavaju reklamacije potrošača u slučajevima neisporuke robe kada se zatraži povrat sredstava putem chargebacka.
Kada je isporučena roba s nedostatkom, potrošač ima pravo reklamirati proizvod i zahtijevati popravak, zamjenu, sniženje cijene ili povrat novca. Ako popravak ili zamjena nisu mogući ili nisu izvršeni u razumnom roku, potrošač može zahtijevati povrat novca. Trgovac je dužan izvršiti povrat novca bez odgađanja, a najkasnije u roku od 14 dana od primitka obavijesti o raskidu ugovora. Odgovornost za materijalne nedostatke regulirana je i Zakonom o obveznim odnosima, koji detaljno propisuje prava i obveze ugovornih strana u takvim situacijama. Zaštita potrošača u online trgovini jamči povrat novca u opravdanim slučajevima.
Kada potrošač kupuje od online trgovine sa sjedištem u inozemstvu, njegova prava ovise o tome nalazi li se trgovina unutar ili izvan Europske unije. Za kupnje unutar EU, vrijede pravila EU o zaštiti potrošača, što znači da hrvatski potrošači imaju ista prava kao i pri kupnji od domaćih trgovaca. Ako je online trgovac sa sjedištem izvan EU, ali cilja na potrošače u EU, također bi se trebala primjenjivati EU pravila, iako ostvarivanje prava može biti složenije. U takvim situacijama, od velike pomoći može biti Europski potrošački centar Hrvatska (ECC Croatia), koji pruža besplatnu pomoć i informacije potrošačima pri prekograničnoj kupnji unutar EU, Norveške, Islanda i Ujedinjene Kraljevine.
Za rješavanje sporova s online trgovcima unutar EU, Norveške, Islanda, Lihtenštajna ili Ujedinjene Kraljevine, potrošači mogu koristiti Platformu za online rješavanje potrošačkih pritužbi (ODR platform). Zaštita potrošača u online trgovini obuhvaća i prekogranične transakcije.
Postoje mehanizmi kojima se nastoji spriječiti poslovanje nepoštenih online trgovaca u Hrvatskoj. Glavnu ulogu u nadzoru provedbe zakona o zaštiti potrošača, uključujući i online trgovinu, ima Državni inspektorat. Inspektorat provodi nadzore web trgovina kako bi utvrdio poštuju li trgovci svoje obveze, poput pružanja predugovornih informacija. Potrošači mogu podnijeti prijave Državnom inspektoratu ako smatraju da su im povrijeđena prava. Osim toga, potrošači imaju mogućnost pokretanja sudskih postupaka protiv nepoštenih trgovaca. Zakon o elektroničkoj trgovini omogućuje sudu da odredi privremene mjere, uključujući zabranu radnji koje bi mogle dovesti do povrede prava ili ograničenje pružanja usluga informacijskog društva, poput uklanjanja ili onemogućavanja pristupa podacima. Iako ne postoji izravan mehanizam za potpunu zabranu poslovanja, kontinuirana kršenja zakona i sudski postupci mogu dovesti do takvih ishoda. Zaštita potrošača u online trgovini aktivno se provodi od strane nadležnih tijela.
Zaštita potrošača u online trgovini od iznimne je važnosti u suvremenom digitalnom dobu. Hrvatski zakonodavni okvir, usklađen s europskim direktivama, pruža potrošačima značajna prava i mehanizme zaštite od prijevara i zloupotreba. Važno je da potrošači budu svjesni svojih prava, da se informiraju prije kupnje, te da ne oklijevaju koristiti dostupne pravne alate ukoliko dođe do problema.
Ako imate pravno pitanje o zaštiti prava potrošača slobodno nam se obratite na:
Preuzimanje društva dokapitalizacijom je jedan od načina preuzimanja društava. Preuzimanja predstavljaju značajan aspekt strategija rasta, konsolidacije tržišta i restrukturiranja poslovanja. Postoji nekoliko načina na koje se preuzimanje može ostvariti, a jedan od složenijih, ali često učinkovitih pristupa jest preuzimanje putem dokapitalizacije. Ovaj članak ima za cilj pružiti sveobuhvatno razumijevanje preuzimanja društva dokapitalizacijom, objašnjavajući ključne aspekte i relevantne pravne smjernice unutar hrvatskog zakonodavstva.
U najširem smislu, preuzimanje društva označava stjecanje druge tvrtke ili značajnog udjela u njenom kapitalu. U užem smislu, preuzimanje podrazumijeva stjecanje kontrole nad društvom kupnjom cjelokupne njegove imovine ili stjecanjem većinskog udjela. Ukoliko se kupuje cjelokupna imovina, preuzeto društvo obično prestaje s poslovanjem i pravno se likvidira.
Kada govorimo o dioničkim društvima, ključni pravni okvir u Hrvatskoj čini Zakon o preuzimanju dioničkih društava. Ovaj zakon definira “ponudu za preuzimanje” kao javno objavljenu ponudu, obveznu ili dobrovoljnu, upućenu svim dioničarima ciljnog društva za stjecanje svih njihovih dionica. Ponuda se može odnositi i na povlaštene dionice bez prava glasa.
Ciljno društvo je definirano kao dioničko društvo sa sjedištem u Republici Hrvatskoj čije su dionice s pravom glasa uvrštene na uređeno tržište u Hrvatskoj. Alternativno mogu biti uvrštene u nekoj drugoj državi članici Europskog gospodarskog prostora (EGP), a da nisu uvrštene u Hrvatskoj. Također, ciljno društvo može biti i dioničko društvo sa sjedištem u drugoj državi EGP-a čije su dionice s pravom glasa uvrštene na uređeno tržište.
Svrha preuzimanja je često stjecanje većinskog udjela i kontrole nad upravljanjem ciljnim društvom. Prema Zakonu o preuzimanju dioničkih društava, obvezna ponuda za preuzimanje nastaje kada fizička ili pravna osoba, samostalno ili zajedno s drugima prijeđe prag od 25% dionica s pravom glasa.
Proces preuzimanja uključuje ponudu koju ponuditelj upućuje dioničarima ciljnog društva za kupnju njihovih dionica. Ponuda mora biti jasna i specificirati naknadu koju ponuditelj nudi u zamjenu za dionice. Naknada može biti u novcu, zamjenskim dionicama ili kombinaciji. Važno je napomenuti da se spajanja i preuzimanja smatraju transakcijama visokog rizika, s potencijalom za visoke prinose. Za razliku od spajanja, gdje se jedno ili više društava pripaja drugom i ne provodi se likvidacija jer poduzeće nastavlja postojati unutar preuzimatelja, preuzimanje može, ali ne mora dovesti do prestanka postojanja preuzetog društva kao zasebne pravne osobe.
Pravni okvir posebno štiti manjinske dioničare u situacijama preuzimanja. Zakonska obveza objavljivanja ponude svim dioničarima kada se pređe prag od 25% vlasništva osigurava da svi dioničari imaju priliku prodati svoje dionice po poštenoj cijeni kada dođe do značajne promjene u kontroli društva. Ova odredba sprječava takozvana “puzajuća preuzimanja” i osigurava transparentnost procesa. Nadalje, definicija ciljnog društva koja uključuje i ona listana na burzama drugih država članica EGP-a pokazuje da hrvatsko zakonodavstvo o preuzimanju ima prekogranični doseg, odražavajući povezanost europskih tržišta kapitala i štiteći domaće investitore koji posjeduju udjele u takvim društvima.
Stjecanje kontrole nad ciljnim društvom podrazumijeva mogućnost vršenja odlučujućeg utjecaja na odluke društva, što se najčešće postiže posjedovanjem većine glasačkih prava (više od 50% dionica s pravom glasa). Međutim, zakonodavac je prepoznao da se značajan utjecaj, koji zahtijeva zaštitu manjinskih dioničara, stječe već prelaskom praga od 25% dionica s pravom glasa. Kontrola se može ostvariti izravno, posjedovanjem dionica, ili neizravno, putem povezanih društava ili sporazuma s drugim dioničarima. Zakon također uzima u obzir situacije u kojima više osoba djeluje zajednički u stjecanju dionica, kako bi se spriječilo izbjegavanje obveze objavljivanja ponude za preuzimanje koordiniranim djelovanjem više strana.
Preuzimanja društava mogu se klasificirati prema različitim kriterijima:
Dokapitalizacija predstavlja proces povećanja kapitala društva. To se često postiže ulaganjem novih sredstava ili imovine u društvo. Pravno gledano, ovaj se proces naziva povećanjem temeljnog kapitala (dioničkog kapitala ili upisanog kapitala) društva.
Temeljni kapital dioničkog društva mora biti izražen u valuti Republike Hrvatske (trenutno EUR) i ne smije biti manji od propisanog minimalnog iznosa. Primjerice, minimalni temeljni kapital za dioničko društvo (d.d.) iznosi 25.000 EUR, a nominalna vrijednost dionice ne smije biti manja od 1 EUR. Za društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.), minimalni temeljni kapital iznosi 2.500 EUR, a minimalna nominalna vrijednost poslovnog udjela je 10 EUR.
Povećanje temeljnog kapitala može se provesti na različite načine, uključujući nove novčane uplate, unos imovine ili prava, pretvaranje duga u kapital ili kapitalizaciju rezervi.
Primarna svrha dokapitalizacije je jačanje financijske osnove društva. Uobičajeni razlozi za dokapitalizaciju uključuju:
Preuzimanje društva dokapitalizacijom je proces u kojem preuzimatelj povećava svoj vlasnički udjel i potencijalno stječe kontrolu nad ciljnim društvom upisom novih dionica u ciljnom društvu. Umjesto isključive kupnje postojećih dionica od postojećih dioničara, preuzimatelj ulaže novi kapital izravno u ciljno društvo u zamjenu za novostvorene dionice. Ovaj proces istovremeno osigurava svježi kapital za ciljno društvo i mijenja njegovu vlasničku strukturu. Ova metoda može biti posebno privlačna kada ciljno društvo treba kapital.
Ova metoda preuzimanja jedinstveno kombinira prijenos vlasništva s neposrednim jačanjem financijskog položaja ciljnog društva. Predstavlja strateški potez preuzimatelja ne samo da stekne kontrolu već i da osigura da ciljno društvo ima potrebna sredstva. Ovo može biti ključno za tvrtke kojima je potrebno ulaganje u poslovanje ili smanjenje duga.
Glavna svrha preuzimanja društva dokapitalizacijom je stjecanje značajnog ili većinskog vlasništva uz istovremeno jačanje financijske pozicije ciljnog društva. Preuzimatelj ostvaruje svoje vlasničke ciljeve, dok ciljno društvo koristi od priljeva kapitala.
Dodatne svrhe uključuju:
Preuzimanje društva dokapitalizacijom u financijski ugroženim društvima naglašava njezinu važnost u scenarijima korporativnog restrukturiranja i spašavanja. Kada se tvrtka suočava s insolventnošću ili ozbiljnim financijskim poteškoćama, tradicionalna akvizicija možda neće biti izvediva. Dokapitalizacija nudi održivu alternativu ubrizgavanjem svježeg kapitala za poboljšanje bilance. Ovo rješenje može omogućiti posrnulom društvu da nastavi s poslovanjem. S druge strane, preuzimatelj ima priliku da stekne udjel u potencijalno podcijenjenoj imovini.
Preuzimanje društva dokapitalizacijom obično se provodi u sljedećim situacijama:
Primarni pravni okvir čini Zakon o preuzimanju dioničkih društava.
Ovaj zakon uređuje:
Ključne odredbe uključuju obvezu javne objave ponude za preuzimanje kada preuzimatelj dosegne ili prijeđe 25% glasačkih prava u ciljnom društvu.
Zakon također propisuje
Važno je napomenuti da postoje određene iznimke od obveze objavljivanja ponude za preuzimanje pod posebnim uvjetima propisanim zakonom.
Povećanje temeljnog kapitala (dokapitalizacija) primarno je uređeno Zakonom o trgovačkim društvima. Ovaj zakon propisuje različite načine na koje društvo može povećati svoj temeljni kapital, uključujući nove novčane ili nenovčane uloge, kapitalizaciju rezervi ili pretvaranje duga. Postupak zahtijeva odluku skupštine dioničara (glavne skupštine) koja definira iznos povećanja, način uplate te eventualne izmjene statuta ili društvenog ugovora. Kod dioničkih društava, izdavanje novih dionica u sklopu procesa dokapitalizacije podliježe posebnim propisima, uključujući potencijalno pravo prvenstva postojećih dioničara na upis novih dionica. Ovo pravo može se isključiti pod određenim uvjetima uz odobrenje skupštine dioničara. Nenovčani ulozi (unos stvari i prava) mogu zahtijevati procjenu od strane neovisnog procjenitelja, iako postoje iznimke pod određenim uvjetima. Odluka o povećanju temeljnog kapitala mora se upisati u sudski registar kako bi bila pravno valjana.
Detaljni postupci za povećanje temeljnog kapitala navedeni u Zakonu o trgovačkim društvima osiguravaju razinu korporativnog upravljanja i zaštite dioničara tijekom aktivnosti prikupljanja kapitala, čak i kada su te aktivnosti dio procesa preuzimanja. Zakonski zahtjevi za odobrenjem dioničara, potencijalnom procjenom nenovčanih uloga i registracijom kod trgovačkog suda osmišljeni su kako bi osigurali da se odluke o povećanju temeljnog kapitala donose transparentno i uz dužno poštovanje interesa svih dionika. Ovi postupci pomažu u sprječavanju razvodnjavanja vrijednosti postojećih dionica bez odgovarajućeg odobrenja i objave.
Preuzimatelj (ponuditelj) mora ispuniti sve obveze propisane Zakonom o preuzimanju dioničkih društava, uključujući potencijalnu obvezu pokretanja ponude za preuzimanje ako njegov udjel pređe prag od 25% kao rezultat dokapitalizacije. Također se mora pridržavati pravila o objavi vlasništva i namjera.
Ciljno društvo mora slijediti postupke za povećanje temeljnog kapitala propisane Zakonom o trgovačkim društvima. To uključuje sazivanje skupštine dioničara radi odobrenja povećanja kapitala, izdavanje novih dionica preuzimatelju i registraciju promjene kod trgovačkog suda.
Uprava ciljnog društva ima fiducijarnu dužnost djelovati u najboljem interesu društva i svih njegovih dioničara tijekom cijelog procesa preuzimanja, uključujući procjenu uvjeta dokapitalizacije i potencijalnog utjecaja na budućnost društva.
Preuzimanje ostvareno dokapitalizacijom zahtijeva koordinirani napor preuzimatelja i ciljnog društva u svrhu ispunjavanja zahtjeva Zakona o preuzimanju dioničkih društava i Zakona o trgovačkim društvima, što naglašava složenost i potrebu za pažljivim pravnim i strateškim planiranjem. Preuzimatelj mora osigurati usklađenost s propisima o preuzimanju vezanim uz pragove i obveze ponude, dok ciljno društvo mora poštivati zakonske procedure za izdavanje novih dionica i povećanje kapitala. Ovaj dvostruki zahtjev za usklađenošću zahtijeva pažljivu sinkronizaciju radnji i dokumentacije kako bi se osigurala pravno ispravna i uspješna transakcija.
Manjinski dioničari u ciljnom društvu zaštićeni su odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava, koji može zahtijevati od preuzimatelja da podnese ponudu za preuzimanje njihovih dionica ako dokapitalizacija rezultira prelaskom preuzimateljevog udjela preko praga od 25%. Dioničari imaju pravo dobiti dovoljno informacija o predloženoj dokapitalizaciji i njezinim implikacijama na vlasničku strukturu i buduće izglede društva kako bi donijeli informirane odluke o glasanju na skupštini dioničara. Zakon o trgovačkim društvima također predviđa zaštitu prava dioničara tijekom povećanja kapitala, kao što su potencijalno pravo prvenstva na upis novih dionica (osim ako se to pravo zakonski ne odrekne) i pravo na osporavanje odluka skupštine dioničara pod određenim okolnostima.
Pravni okvir u Hrvatskoj pruža nekoliko razina zaštite za manjinske dioničare u kontekstu preuzimanja putem dokapitalizacije, osiguravajući da nisu nepravedno oštećeni transakcijom. Pravilo o obveznoj ponudi osigurava mogućnost izlaska za manjinske dioničare kada se pojavi novi kontrolni dioničar. Zahtjevi za objavom osiguravaju transparentnost uvjeta i implikacija transakcije. Prava glasa dioničara o odluci o povećanju kapitala i potencijalna prava prvenstva nude dodatne načine manjinskim dioničarima da zaštite svoje interese.
Preuzimanje društva dokapitalizacijom složen je, ali ponekad neophodan proces u korporativnom svijetu. U Republici Hrvatskoj, ovaj proces podliježe strogim zakonskim okvirima koji obuhvaćaju kako Zakon o preuzimanju dioničkih društava, tako i Zakon o trgovačkim društvima. Razumijevanje ključnih aspekata ovih zakona, kao i svrhe i situacija u kojima se provodi preuzimanje dokapitalizacijom, ključno je za sve sudionike u takvim transakcijama. Ovaj pristup preuzimanju može biti posebno koristan u restrukturiranju financijski ugroženih društava ili uspostavljanju strateških partnerstava, ali zahtijeva pažljivo planiranje i poštivanje svih relevantnih pravnih propisa. S obzirom na složenost ovih transakcija, preporučuje se potražiti stručni pravni i financijski savjet prilikom razmatranja ili provođenja preuzimanja društva dokapitalizacijom u Hrvatskoj.
Za više informacija o dokapitalizaciji preuzimanjem obratite nam se na:
Prema hrvatskom zakonodavstvu, brisanje blokade računa građana ili pravnih osoba provodi se putem Financijske agencije (Fina). Blokade računa provide se na temelju ovršnih ili drugih izvršnih isprava. Postoji nekoliko načina i postupaka za brisanje blokade računa preko Fine, ovisno o uzroku blokade i vrsti tražbine. U nastavku detaljno navodim sve relevantne zakone, članke i postupke:
Kada se dug u cijelosti plati (bilo uplatom na račun Fine, izravno ovrhovoditelju ili iz drugih izvora), Fina mora provesti brisanj blokade računa. Ako Fina nije automatski evidentirala uplatu, ovršenik mora dostaviti pisani dokaz o uplati.
Ovrhovoditelj može povući prijedlog za ovrhu. U tom slučaju, Fina mora provesti brisanje blokade računa po službenoj dužnosti.
Ovršenik ima pravo podnijeti prigovor ili žalbu protiv rješenja o ovrsi ili protvi izvansudske blokade računa. Ako sud ili javni bilježnik ukine rješenje o ovrsi, Fina će po službenoj dužnosti ukinuti blokadu.
U slučaju otvaranja stečaja, blokada se može ukinuti prema posebnim pravilima iz Stečajnog zakona i Zakona o stečaju potrošača.
Prema Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, članci 212.-217., fizičke osobe mogu otvoriti zaštićeni račun za primanje primanja izuzetih od ovrhe (npr. socijalna pomoć, dječji doplatak, stipendije). Fina tada omogućuje isplatu tih sredstava iako je račun blokiran.
Sudovi redovito potvrđuju da Fina mora ukinuti blokadu čim se ispune zakonski uvjeti (npr. Odluka Visokog trgovačkog suda Pž-1234/2018: “Fina je dužna ukinuti blokadu računa odmah po zaprimanju dokaza o namirenju duga ili rješenja o ukidanju ovrhe.”).
Zaključak
Brisanje blokade računa preko Fine može se provesti na sljedeće načine:
– potpunim namirenjem duga,
– povlačenjem prijedloga za ovrhu od strane ovrhovoditelja,
– uspješnim prigovorom ili žalbom na ovrhu,
– otvaranjem stečaja,
– korištenjem zaštićenog računa za izuzeta primanja.
U slučaju da trebate obaviti brisanje blokade računa obratite nam se na:
Zatvaranje firme može se obaviti uz najniže troškove kroz prestanak društva po skraćenom postupku bez likvidacije. Takva izmjena Zakona o trgovačkim društvima donesena je jer su postupci likvidacije iznimno dugotrajni, komplicirani i skupi. Međutim, čak i zatvaranje firme po tom skraćenom postupku zahtijeva razumijevanje niza koraka i detalja. U ovom članku donosimo pregled bitnih koraka za zatvaranje firme.
Direktor društva treba postojati sve do prestanka samog društva. To može izazvati obveze po osnovi doprinosa. Naime, ako ste direktor u svojem društvu, ali niste zaposleni ili ste zaposleni i prijavljeni na nižu osnovicu od one za članove uprave/direktore, Porezna uprava utvrdit će rješenjem razliku za plaćanje. Dakle, u tom slučaju bili bi dužni na utvrđenu razliku između osnovica platiti doprinose. Rješenje tog potencijalnog problema je imenovanje direktora koji je prijavljen na višu osnovicu od minimalne, u kojem slučaju nema obveza prema državi.
U slučaju utvrđivanja takve razlike za plaćanje, taj trošak će biti vaš kao fizičke osobe, a ne trošak vašeg društva, jer će društvo već biti brisano.
Temeljem čl. 29. Zakona o porezu na dobit, kod zatvaranja firme porezni obveznik dužan je to Poreznoj upravi. Najavu je potrebno učiniti najkasnije 30 dana prije početka obavljanja formalnih radnji prema nadležnim tijelima.
Formalnim radnjama bi se smatralo potpisivanje dokumentacije kod javnog bilježnika i slanje prijave u sudski registar. Navedeno možete učiniti sami ili preko odvjetničkog ureda po punomoći.
Za zatvaranje firme je potrebno pribaviti potvrdu Porezne uprave da društvo nema nepodmireni dospjeli dug po osnovi javnih davanja.
Što se tiče datuma potvrde Porezne uprave, bilo bi idealno kad bi potvrda bila datirana dan prije ili isti dan potpisivanja dokumentacije kod javnog bilježnika. Sud u postupku svakako provjera stanje eventualnog poreznog duga s nadležnim tijelima. Kad se definira datum potpisivanja dokumentacije, predlažemo da računovodstvo s tim danom ili danom ranije preuzme novu potvrdu.
Kod prestanka društva po skraćenom postupku bez likvidacije, temeljem čl. 29. Zakona o porezu na dobit, porezno razdoblje čini razdoblje koje se nastavlja na posljednju poslovnu godinu do okončanja poslovanja sukladno posebnim propisima.
Temeljem čl. 35. Zakona o porezu na dobit, prijava poreza na dobit kod prestanka društva po skraćenom postupku bez likvidacije podnosi se u roku od 8 dana od isteka poreznog razdoblja.
Istekom poreznog razdoblja, u slučaju prestanka društva po skraćenom postupku, može se smatrati dan kada je trgovački sud rješenjem utvrdio prestanak društva po skraćenom postupku bez likvidacije.
Predlažemo da o tome obavijestite i svoje računovodstvo kako bi oni po prestanku društva obavili poreznu prijavu.
Društvo koje je prestalo po skraćenom postupku mora Financijskoj agenciji FINA predati:
Također, predlažemo da o tome obavijestite i svoje računovodstvo kako bi po prestanku društva obavili navedene radnje.
Što se tiče poslovnih knjiga i dokumentacije društva, za koju nije istekao rok čuvanja, nakon prestanka društva možete čuvati vi kao vlasnik društva ili dokumentaciju povjeriti na čuvanje Hrvatskoj gospodarskoj komori.
Rokovi čuvanja propisani su čl. 10. Zakona o računovodstvu i oni su 11 godina za isprave na temelju kojih su podaci uneseni u dnevnik, glavnu knjigu i pomoćne knjige (poslovne knjige) te 6 godina za isplatne liste. Rok čuvanja navedenih knjigovodstvenih isprava počinje teći zadnjeg dana poslovne godine na koju se odnose poslovne knjige u koje su isprave unesene. Poslovne knjige i dokumentaciju može se pohraniti i u elektroničkom obliku.
Zaključno, predlažemo da se cijeli postupak koordinira s vašim računovodstvom i odvjetnikom. Ako trebate stručnu pomoć kod zatvaranja firme javite nam se na: