veljača 02, 2024
Ugovor o tajnosti poslovnih podataka, poznat i kao NDA (Non-Disclosure Agreement), ključan je pravni instrument kojim se štiti povjerljivost važnih poslovnih informacija. Njegov glavni cilj je osigurati da stranke koje imaju pristup povjerljivim podacima neće te informacije koristiti u svoju korist niti ih otkriti trećim stranama. U nastavku su opisani ključni elementi koji bi trebali biti uključeni u svaki ugovor o tajnosti kako bi se osigurala maksimalna zaštita i jasnoća.
Definicije povjerljivih informacija
Opis informacija: Precizno navedite koje informacije se smatraju povjerljivima. To mogu biti tehnički podaci, marketinški planovi, poslovne strategije, klijentske liste, i drugi osjetljivi podaci.
Izuzeci od tajnosti: navedite koje informacije nisu povjerljive. To mogu biti informacije koje su već javno poznate ili koje primatelj već zna iz drugih izvora.
Obveze stranaka
Stranke NDA ugovora su u pravilu, s jedne strane, primatelj informacija i s druge strane davatelj ili otkrivač informacija. U nekim iznimnim slučajevima obje strane i daju i primaju povjerljive informacije.
Obveze primatelja: pretežito se svode na obvezu čuvanja tajnosti i ograničenje korištenja informacija isključivo u svrhu navedenu u ugovoru.
Obveze otkrivača: pretežito se svode na obveze pružanja određenih informacija ili podrške u svezi sa poslovnom suradnjom.
Trajanje ugovora
U svakom NDA se obvezno mora navesti koliko dugo nakon završetka ugovora primatelj mora čuvati tajnost informacija. U većini slučajeva se ugovoraju rokovi od 2 do 5 godina, no kod većih korporacija i većih projekata nije rijetko da se ugovora i neograničen rok tajnosti.
U svakom slučaju se preporuča ugovoriti i trajanje samog ugovora o tajnosti, npr. do završetka projekta ili par godina nakon završetka projekta.
Pravne posljedice
Sankcije za kršenje ugovora mogu biti imovinske u smislu naknade štete ili plaćanja penala ili kaznene u smislu osude za kazneno djelo ako tako predviđeno mjerodavnim pravom.
Nadležnost i mjerodavno pravo
Nadležnost: U svakom ugovoru s međunarodnim elementom tj. ako obje stranke nisu iz iste države, potrebno je ugovoriti koji će sud biti nadležan za rješavanje eventualnih sporova. Ako bi obje stranke bile iz Hrvatske, onda je hrvatski sud nadležan, i u tom slučaju nije moguće ugovoriti nadležnost hrvatskog suda. Ako stranke ne žele povjeriti rješavanje spora sudu, moguće je ugovoriti privatnu arbitražu. Mjerodavno pravo: U svakom ugovoru s međunarodnim elementom preporuča se ugovoriti pravo države koje će biti mjerodavno za rješavanje eventualnih sporova. Ako bi obje stranke bile iz Hrvatske, onda je hrvatsko pravo mjerodavno, i u tom slučaju nije moguće ugovoriti da bi pravo neke druge države bilo mjerodavno.
Ako trebate odvjetnika ili pravni savjet za NDA javite nam se na:
