svibanj 05, 2025
Stečajni postupak često se doživljava kao kompleksan i dugotrajan proces. Njegov temeljni cilj je skupno namirenje svih vjerovnika stečajnog dužnika. Međutim, unutar tog sustava ne nalaze se svi vjerovnici u istoj poziciji. Neki od njih imaju posebna prava koja im daju prednost u naplati. Među njima se posebno ističu razlučni vjerovnici. No, što je to što razlučno pravo čini tako specifičnim i važnim? Razumijevanje ovog instituta ključno je za sve sudionike.
Razlučno pravo u stečaju
Razlučno pravo definira se kao pravo vjerovnika na odvojeno namirenje. To namirenje proizlazi iz vrijednosti određenog predmeta imovine stečajnog dužnika. Na tom predmetu postoji njihovo specifično pravo. Ovo pravo daje vjerovniku znatno jači položaj u stečajnom postupku. Razlučni vjerovnik je, u pravilu, osoba koja ima založno pravo ili drugo zasebno pravo na namirenje. To pravo mora biti upisano u javnoj knjizi, poput zemljišne knjige ili upisnika brodova.
Pojam obuhvaća i vjerovnike čija založna prava nisu upisana, ali pod određenim uvjetima. Tu spadaju i fiducijarni vjerovnici te oni s pravom zadržanja. Bitno je razumjeti da predmet na kojem postoji razlučno pravo formalno jest dio stečajne mase. Ipak, taj je predmet opterećen pravom treće osobe, odnosno razlučnog vjerovnika. To znači da ta imovina nije slobodno raspoloživa za namirenje svih vjerovnika podjednako. Upravo razlučno pravo osigurava vjerovniku da njegova tražbina bude namirena prije ostalih. Namirenje se vrši iz vrijednosti konkretnog predmeta osiguranja.
Ovakav položaj razlučnih vjerovnika stvara određenu hijerarhiju unutar stečajnog postupka. Iako stečaj teži skupnom i razmjernom namirenju, razlučno pravo odstupa od načela jednakog tretmana svih vjerovnika. Zakon time priznaje i štiti jača prava stečena prije otvaranja stečaja. To je od iznimne važnosti za funkcioniranje kreditnog tržišta i pravnu sigurnost kreditnih vjerovnika (u pravilu banaka). Nadalje, transparentnost i ostvarivost mnogih oblika razlučnog prava usko su vezani uz postojanje i ažurnost javnih knjiga. Upis u javne knjige temelj je zaštite tih prava. Gubitak prava odvojenog namirenja moguć je ako pravo nije upisano, a stečajni upravitelj za njega nije znao niti morao znati.
Zakonski okvir i najčešći primjeri razlučnih prava
Temeljni propis koji u Republici Hrvatskoj regulira razlučno pravo jest Stečajni zakon (SZ). Ovaj zakon detaljno razrađuje prava i obveze razlučnih vjerovnika. Definira i postupak unovčenja imovine opterećene tim pravima. Nekoliko je ključnih članaka SZ-a koji su temelj za razumijevanje ovog instituta.
Posebno je važno razumijeti postupak unovčenja predmeta na kojima postoji razlučno pravo.
U praksi se susrećemo s različitim primjerima razlučnih prava. Najpoznatiji primjer je hipoteka. To je založno pravo na nekretnini. Banka koja je odobrila stambeni kredit osiguran hipotekom tipičan je razlučni vjerovnik. Založno pravo može postojati i na pokretninama. Primjer su strojevi ili vozila, ako je pravo upisano u registar ili je stvar predana vjerovniku. Fiducijarni prijenos vlasništva radi osiguranja još je jedan oblik. Vjerovnik formalno postaje vlasnik, ali samo radi osiguranja tražbine. Prava na namirenje mogu postojati i na drugim pravima upisanim u javne knjige. To uključuje brodove, zrakoplove ili intelektualno vlasništvo. Sudska i javnobilježnička osiguranja tražbina također mogu stvoriti razlučno pravo.
Prava i obveze razlučnih vjerovnika
Ključno pravo koje proizlazi iz instituta razlučnog prava jest pravo na odvojeno (separatno) namirenje. Razlučni vjerovnik namiruje se iz vrijednosti predmeta na kojem ima razlučno pravo. To se događa prije namirenja ostalih stečajnih vjerovnika. Ovo pravo obuhvaća namirenje glavnice, pripadajućih kamata i troškova postupka.
Razlučni vjerovnici imaju i određene obveze. Dužni su obavijestiti stečajnog upravitelja o svom razlučnom pravu. Moraju navesti pravnu osnovu i dio imovine na koji se pravo odnosi. Ako žele namirivati eventualni neosigurani dio svoje tražbine iz opće stečajne mase, moraju prijaviti tražbinu kao i ostali stečajni vjerovnici. Važno je istaknuti da prava razlučnih vjerovnika nisu apsolutna. Mogu biti ograničena npr. planom restrukturiranja.
Namirenje razlučnih vjerovnika
Postupak namirenja razlučnih vjerovnika specifičan je i odvija se po utvrđenim pravilima. Primarno je stečajni upravitelj odgovoran za unovčenje imovine opterećene razlučnim pravom. Iznimka postoji ako je razlučni vjerovnik već pokrenuo ovršni postupak prije otvaranja stečaja. Načini unovčenja ovise o vrsti imovine. Nekretnine se u pravilu prodaju putem elektroničke javne dražbe. Dražbu provodi Financijska agencija (FINA). Pritom se primjenjuju pravila ovršnog postupka, uz određene specifičnosti. Propisane su minimalne cijene na dražbama.
Pokretnine i prava mogu se unovčavati javnim prikupljanjem ponuda ili neposrednom pogodbom. Odluku donosi stečajni upravitelj, ponekad uz suglasnost suda. Otvaranjem stečajnog postupka, ovršni postupci koje su pokrenuli razlučni vjerovnici u pravilu se prekidaju. Prodaju tada preuzima stečajni sud. Ako je ovrha na nekretnini već započela, može se nastaviti u tom postupku.
Redoslijed namirenja iz ostvarenog iznosa (utrška) strogo je definiran. Prvo se namiruju troškovi utvrđivanja predmeta razlučnog prava. Zatim se pokrivaju troškovi njegova unovčenja. Često se za te troškove obračunava paušalni iznos, primjerice 10% od utrška, ili stvarni troškovi. Tek nakon toga namiruje se tražbina razlučnog vjerovnika, uključujući glavnicu, kamate i troškove. Ako na istom predmetu postoji više razlučnih vjerovnika, namiruju se prema redoslijedu prvenstva. Eventualni višak sredstava ulazi u opću stečajnu masu.
Razlučno pravo i njegov utjecaj na stečajnu masu
Imovina koja je opterećena razlučnim pravom formalno se smatra dijelom stečajne mase dužnika. Međutim, ključna razlika leži u tome što ta imovina nije u potpunosti na raspolaganju za namirenje svih stečajnih vjerovnika podjednako. Razlučno pravo izravno umanjuje stečajnu masu koja je raspoloživa za namirenje vjerovnika nižih isplatnih redova. Iznos koji se isplati razlučnom vjerovniku efektivno izlazi iz stečajne mase koja bi se inače dijelila među svim vjerovnicima.
Samo onaj višak sredstava koji preostane nakon potpunog namirenja razlučnog vjerovnika, uključujući sve pripadajuće troškove, ulazi u opću stečajnu masu. Ukoliko takvog viška nema, ili je on neznatan, ostali (neosigurani) vjerovnici neće dobiti ništa od vrijednosti tog konkretnog predmeta imovine. Ovo ima značajne implikacije za sve sudionike u stečajnom postupku. Za samog stečajnog dužnika, postojanje značajnih razlučnih prava može drastično smanjiti imovinu dostupnu za eventualni stečajni plan ili za namirenje neosiguranih dugova.
Za ostale, neosigurane vjerovnike, svako razlučno pravo na imovini dužnika smanjuje njihove izglede za namirenje. Ono praktički “rezervira” dio imovine isključivo za osigurane vjerovnike. Zbog toga je u interesu i neosiguranih vjerovnika da se imovina opterećena razlučnim pravom unovči po što je moguće boljoj cijeni. Stečajni upravitelj, s druge strane, mora izuzetno pažljivo voditi računa o svim postojećim razlučnim pravima. Njegova je dužnost pravilno provesti postupak unovčenja i kasniju raspodjelu sredstava. Razlučno pravo tako predstavlja zakonski mehanizam koji pokušava uravnotežiti zaštitu osiguranih potraživanja, što je vitalno za zdravo kreditno tržište, s temeljnim načelom jednakog tretmana vjerovnika u stečaju. Pravilno razumijevanje ovog instituta i njegovih posljedica neophodno je za snalaženje u stečajnom postupku.
Ako trebate odvjetnika za stečaj javite nam se na:
