Odvjetnik za sporove, često nazivan kao parničar, je odvjetnik specijaliziran za rješavanje raznih vrsta sporova. Sporovi mogu biti građanski, zemljišnoknjižni, upravni ili trgovački. U ovom članku fokusirati ćemo se na komercijalne sporove. Rješavanje komercijalnih i trgovačkih sporova obično uključuje nekoliko ključnih koraka, koji se mogu razlikovati ovisno o specifičnim okolnostima slučaja i preferencijama uključenih strana. Evo općeg pregleda koji se temelji na standardnim pravnim praksama:
Stranke često pokušavaju riješiti svoje sporove pregovorima prije nego što pribjegnu formalnom pravnom postupku. To može uključivati izravnu komunikaciju između stranaka ili pregovore putem pravnih zastupnika.
Posredovanje ili arbitraža: Ako izravni pregovori ne uspiju, stranke se mogu odlučiti za posredovanje, gdje neutralni posrednik treće strane pomaže u pronalaženju uzajamno prihvatljivog rješenja. Alternativno, stranke mogu ugovoriti arbitražu, formalniji postupak u kojem neutralni arbitar ili vijeće donosi obvezujuću odluku o sporu.
Ako alternativne metode rješavanja sporova ne uspiju ili su neprikladne, spor se može nastaviti s parnicama. Koraci obično uključuju:
Podnošenje tužbe: Tužitelj podnosi tužbu nadležnom sudu, navodeći predmet spora, dokaze, činjenice i visinu tužbenog zahtjeva.
Dostava: Tužba i poziv na sud dostavljaju se tuženiku.
Odgovor: Tuženik podnosi odgovor, očitujući se na navode uz eventualno isticanje protutužbe ili drugih procesno-pravnih prigovora.
Razmjena: obje strane u pravilu trebaju u ranijoj fazi postupka predložiti sve svoje dokaze i činjenice, koje se odnose na slučaj, u protivnom u kasnijoj fazi postupka mogu izgubiti pravo na dostavu novih dokaza.
Glavna rasprava: Tijekom glavne rasprave se saslušavaju svjedoci, vještaci ili izvode drugi dokazi.
Presuda i žalba: Sud donosi odluku. Stranke se mogu žaliti na odluku višem sudu ako smatraju da je došlo do pravne greške.
Izvršenje presude: Nakon donošenja pravomoćne presude (i iscrpljivanja žalbi), prevladavajuća stranka možda će morati poduzeti korake za izvršenje presude putem ovrhe, posebno ako stranka koja je izgubila novac ne postupa dobrovoljno u skladu s odlukom suda.
Nagodba u bilo kojoj fazi: Važno je napomenuti da se stranke mogu dogovoriti da riješe spor u bilo kojoj fazi ovog procesa.
Odvjetnik za sporove bi Vam prije pokretanja spora trebao dati svoju procjenu uspješnosti u sporu i procjenu troškova. Za najtočniji i pravno najpouzdaniji savjet ključno je konzultirati se s hrvatskim odvjetnikom ili odvjetnikom specijaliziranim za trgovačko pravo. Ako imate određene upite ili trebate detaljne informacije o određenom aspektu rješavanja trgovačkih sporova, slobodno pitajte!
Ako vam je potreban pravni savjet ili savjetovanje u Hrvatskoj, slobodno se obratite putem:
Otvaranje firme i registracija tvrtke u Hrvatskoj uključuje niz pravnih koraka osmišljenih kako bi se osiguralo da vaše poduzeće posluje u skladu s nacionalnim propisima. Evo kratkog vodiča za snalaženje u pravnom okviru za osnivanje poduzeća u Hrvatskoj:
Prije nego što se odlučite za otvaranje firme odlučite o vrsti poslovnog subjekta. Uobičajeni obrasci uključuju: Jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću (j.d.o.o.): pogodno za mala poduzeća. Društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.): koje preferiraju mnogi poduzetnici zbog svoje strukture i ograničene odgovornosti. Dioničko društvo (d.d.): idealno za velika poduzeća s namjerom trgovanja dionicama na burzi.
Izrada potrebnih osnivačkih dokumenata, koji obično uključuju društveni ugovor (ako je više osnivača) ili izjavu o osnivanju (ako je samo jedan osnivač). Javni bilježnik mora solemnizirati potpise na osnivačkim dokumentima. Nakon što su osnivački dokumenti potpisani, treba otići u banku i uplatiti temeljni kapital na privremeni bankovni račun.
Zahtjev za upis u registar Trgovačkog suda (Trgovački sud) podnosi se na zasebnom obrascu – prijavi. Prijava za sudski registar je strogo formalan dokument pa se preporuča da ga ispuni javni bilježnik ili odvjetnik specijaliziran za rad s sudskim registrom.
Svaka tvrtka u Hrvatskoj mora dobiti OIB u pravne i porezne svrhe. OIB će se ishoditi automatski istodobno s registracijom na Trgovačkom sudu.
Nakon primitka odluke suda i OIB-a, otvorite transakcijski bankovni račun. Da bi otvorili račun banka će vas tražiti sve gore navedene dokumente, ali i razvrstavanje po NKD i izvod iz registra vlasnika. Razvrstavanje po NKD možete dobiti kod Državnog zavoda za statistiku, a upis u registar vlasnika se obavlja kod Financijske agencije.
Registrirajte svoje poslovanje kod Porezne uprave kako biste dobili VAT ID broj ako se očekuje da će promet vašeg poduzeća premašiti 60.000 EUR u kalendarskoj godini. Ako će promet biti manji, možete se očitovati da ne želite biti u sustavu PDV-a.
Ako će vaše poduzeće imati zaposlenike, prijavite ih Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO) i Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO). Savjete za sklapanje ugovora o radu pronađite ovdje.
Ovisno o vrsti poslovnih aktivnosti, mogu biti potrebne različite dozvole i licence. Oni se mogu kretati od sigurnosnih dozvola do licenci specifičnih za industriju.
Osigurajte usklađenost sa svim zakonskim zahtjevima i zahtjevima financijskog izvješćivanja. To uključuje godišnje financijske izvještaje, porezne prijave i druge regulatorne prijave.
Ako će vaše poduzeće obrađivati osobne podatke, osigurajte usklađenost s Općom uredbom o zaštiti podataka (GDPR) i Hrvatskim zakonom o zaštiti osobnih podataka.
Proces pokretanja poslovanja u Hrvatskoj strukturiran je kako bi se pojednostavili pravni i upravni postupci. Međutim, preporučljivo je potražiti pravnog savjetnika za navigaciju specifičnostima koje se odnose na vaš poslovni sektor, osiguravajući usklađenost sa svim lokalnim propisima i propisima EU-a. Suradnja s pravnim stručnjacima može pružiti vrijedne smjernice kroz svaki korak, pomažući u ublažavanju rizika i postavljajući snažne temelje za vaš poslovni pothvat. Detaljan vodič za otvaranje poslovanja pronađite ovdje.
Ako ste u inozemstvu, ovdje saznajte kako se firma može otvoriti na daljinu.
Ako vam je potrebna pomoć pri otvaranju tvrtke ili registraciji tvrtke u Hrvatskoj slobodno nas kontaktirajte putem:
Tužbe za osnovicu masovno su pokrenute 2020. i 2021. godine pred hrvatskim prvostupanjskim sudomvima. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) je dana 17. prosinca 2020. godine objavio odluku posl. br. Rev-1111/2020 kojom je odbijena revizija Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) izjavljena protiv drugostupanjskih i prvostupanjskih sudskih odluka kojima su sudovi zaposlenicima javnih službi priznali pravo na povećanje osnovice od 6% tijekom 2016. godine.
Tužbe za osnovicu je Odvjetnički ured Bistrović počeo podnositi tijekom 2020. godine. U gore navedenom predmetu smo zastupali tužitelja, u sklopu suradnje sa sindikatom u sustavu znanosti i visokog obrazovanja.
VSRH je tako u navedenoj odluci naveo sljedeće:
Negativan rast BDP-a zabilježen je u razdoblju iz čl. II i čl. IV st. 5. (prva faza) tj. u
razdoblju od stupanja na snagu IDDS-a iz 2011. do kraja 2014. Taj negativni rast BDP-a
(pad) konzumiran je kroz odgodu iz čl. IV st. 5. IDDS-a. Pojam „uskladbe“ iz čl. VII st. 1.
IDDS-a odnosi se na usklađivanju osnovice temeljem čl. IV st. 1. do 3. IDDS-a te predstavlja
„usklađivanje pariteta“ između plaće u javnim službama i prosječne bruto plaće u privredi,
kako je to i propisano u točki 3. preambule (treća faza) kao i u samom čl. IV st. 1. do 3.
IDDS-a.
Tim obrazloženjem razriješene su sve daljnje pravne dvojbe.
S obzirom da je VSRH u prethodnim sličnim revizijskim postupcima odbijao tzv. prijedloge za dopuštenje revizija, iz navedene odluke proizlazi da su odbijeni svi pravni argumenti države za neisplatu povećane osnovice za 2016. godinu.
Ovo je izuzetno važna i financijski teška odluka donesena u iznimno složenom sporu glede tumačenja odredbi kolektivnih ugovora i drugih dokumenata potpisanih između Vlade RH i sindikata javnih službi u periodu od 2006. do 2012. godine. Smatramo da je u ovom slučaju Vrhovni sud RH iskazao svoju neovisnost od izvršne vlasti.
Detaljnije o ovoj odluci moguće je pronaći na službenim stranicama VSRH.
Godišnji odmor je jedno od najčešćih pitanja iz područja radnog prava. S godišnjim odmorom su često povezani razni problemi i nejasnoće, kako glede pitanja kad će se koristiti, tako i u slučajevima prestanka ugovora o radu. U svakom slučaju dobro je znati sljedeće.
Pravo na godišnji odmor stječe se nakon 6 mjeseci neprekidnog radnog odnosa u pojedinoj kalendarskoj godini. Primjerice, ako je radnik zaposlen 1. svibnja 2020. godine, poslodavac će tom radniku za 2020. godinu morati omogućiti puni godišnji odmor pod uvjetom da radni odnos traje barem do isteka 1. studenog 2020. godine. Dakle, puni godišnji odmor je moguće ostvariti iako je radni odnos u toj kalendarskoj godini trajao značajno manje od godinu dana. Minimalan puni godišnji odmor za jednu godinu iznosi 4 tjedna. Preračunato u dane, ako radite 5 dana tjedno onda imate 20 dana godišnjeg odmora. Ako radite 6 dana tjedno, onda imate 24 dana godišnjeg odmora.
Pravo na razmjerni godišnji odmor se stječe u situacijama kad radnik u pojedinoj kalendarskoj godini nema 6 mjeseci neprekidnog radnog odnosa. Primjerice ako je radnik zaposlen 1. studenog 2020. godine te nastavi raditi do 1. svibnja 2021, taj radnik neće imati pravo na puni godišnji odmor iako je radio neprekidno više od 6 mjeseci. Ovo jer se ovdje radi o dvije različite kalendarske godine, pa će takav radnik imati pravo na razmjerni godišnji odmor u trajanju od 2/12 punog godišnjeg odmora za 2020. godinu te 5/12 za 2021. godinu.
U određenim slučajevima radni odnos prestaje prije nego što je radnik uspio iskoristiti sve preostale dane godišnjeg odmora. Prema Zakonu o radu, u takvim slučajevima poslodavac radniku mora isplatiti naknadu za svaki dan neiskorištenog odmora. Pri tome je potrebno znati da otkazni rok teče za vrijeme godišnjeg odmora za slučaj da je radnik tijekom otkaznog roka oslobođen obveze rada. Prema tome, u praksi se često događaju dvije situacije. Prvo, u slučaju otkaza radnik će svoj neiskorišteni godišnji odmor potrošiti tijekom otkaznog roka. Drugo, radnik i poslodavac sklapaju sporazum o prestanku radnog odnosa temeljem kojeg radni odnos prestaje odmah bez otkaznog roka. U tom slučaju poslodavac radniku isplaćuje naknadu za neiskorišteni godišnji odmor.
Svaki poslodavac je dužan najkasnije do 30. lipnja tekuće godine objaviti raspored godišnjeg odmora. Svaki radnik mora biti obaviješten o vremenu i trajanju godišnjeg odmora najmanje 15 dana unaprijed. Ako bi poslodavac tako propustio postupiti, riskira počinjenje teškog prekršaja s velikom novčanom kaznom. Prilikom određivanja godišnjeg odmora, poslodavac mora uzeti u obzir i vrijeme kad radnik može uzeti odmor (npr. radnikove obiteljske prilike). Određivanje godišnjeg odmora nije sasvim jednostrano pravo poslodavca. U svakom slučaju određivanja godišnjeg odmora je potrebno slijediti opisanu zakonsku proceduru.
Ako se godišnji odmor koristi u dijelovima u tekućoj kalendarskoj godini se mora iskoristiti najmanje dva tjedna neprekidno, osim u slučaju drukčijeg pisanog dogovora. Tzv. stari godišnji odmor mora se iskoristiti do 30. lipnja sljedeće godine. Ako to radnik ne bi učinio iako mu je poslodavac omogućio korištenje takvog odmora, radnik zauvijek gubi to pravo.
Godišnji odmori su regulirani Zakonom o radu kao tzv. općim propisom za radno pravo. Međutim, kod mnogih poslodavca postoje i posebna pravila o godišnjem odmoru sadržana u ugovorima o radu, pravilniku o radu ili kolektivnom ugovoru.
Ako je godišnji odmor reguliran s više različitih propisa, često se postavlja pitanje koji propis je mjerodavan. U radnom pravu vrijedi načelo da se na radnika uvijek primjenjuje tzv. najpovoljnije pravo tj. najpovoljniji propis. To znači da se u odnosu nakonkretno pravo od više mogućih propisa treba primijeniti onaj propis koji to pravo regulira na najpovoljniji način. Kombinacije i primjena više mogućih propisa na pojedino pravo ne bi predstavljale obvezu poslodavca. Takve kombinacije dolazile u obzir pod uvjetom da se poslodavac i radnik tako dogovore.
Radno pravo je vrlo kompleksno područje prava koje sadrži niz propisa koje treba analizirati. Uz sve gore navedeno, u slučaju provjere godišnjeg odmora o radu uvijek je potrebno provjeriti što točno piše u ugovoru o radu, Pravilniku o radu, drugim internim aktima poslodavca te Kolektivnom ugovoru, ako se isti primjenjuje. Također, u svrhu precizne analize svakog pojedinog slučaja i određivanja daljnjih koraka radi zaštite Vaših prava bilo bi uputno savjetovati se s odvjetnikom specijaliziranim za radno pravo.
Ako imate bilo kakvih pitanja vezano za ovaj članak slobodno nam se obratite na:
Informacije iz ovog članka ne predstavljaju pravni savjet u odnosu na određeno pravno pitanje, već općenite pravne informacije objavljene u svrhu informiranja.
Ugovor o radu je obvezno sklopiti radi zakonitog zasnivanja radnog odnosa. U praksi često uočavamo pojavu da manji poslodavci ugovor o radu tretiraju kao svojevrstan pro forma obrazac. Kasnije se često ispostavi da zbog nedostataka u ugovoru o radu nastaju problemi i sporovi. U ovom tekstu nećemo pojašnjavati koje odredbe ugovor o radu mora imati, već dajemo sažetak bitnih klauzula koje često budu zanemarene.
U mnogim ugovorima o radu često vidimo da se radno mjesto sažeto definira sa samo par riječi npr. „prodavač“ ili „skladištar“ i slično. Ugovor često nema detaljnijeg opisa stvarnih poslova koje bi radnik trebao obavljati. To je plodno tlo za spor oko toga što zapravo ulazi u opis poslova radnog mjesta. Ako poslodavac nema tzv. sistematizaciju radnih mjesta, preporuča se što detaljnije i preciznije opisati koji sve poslovi ulaze u opis poslova radnog mjesta.
Vrijednost i osjetljivost podataka i informacija se u doba digitalizacije i informatičkih tehnologija značajno povećala. Stupanjem na snagu regulativa poput GDPR-a svaki poslodavac može odgovarati vrlo visokim novčanim kaznama za svako neovlašteno otkrivanje tajnih i neovlaštenih podataka koje je učinio njegov radnik. Pored mjera zaštite podataka koje mora primjenjivati svaki poslodavac (npr. zaštitni software, postavljanje lozinka, kriptiranje i sl. metode zaštite podataka), preporučljivo je da se u ugovoru o radu navedu sva pravila o zaštiti podataka koja radnik mora slijediti. Isto je moguće propisati i odgovarajućim internim aktima. Također, propisivanje unaprijed određenih sankcija (npr. ugovornih penala) za povrede ove vrste mogu imati značajne preventivne efekte.
Često se događa da zaposlenik nakon određenog vremena na radu daje otkaz, otvara svoj posao te za sobom uzima određeni broj kupaca ili klijenata. Takvo postupanje može biti sasvim zakonito ako drukčije nije ugovoreno. U praksi manjih poduzeća se poslodavci ugovorom često ne štite od takvog postupanja. Takva zaštita se može postići ugovornom zabranom utakmice na određeno vrijeme. Tijekom tog perioda se zaposlenik ne može baviti djelatnošću kojom se bavi poslodavac. Postoje i brojne druge odredbe i mjere koje poslodavci mogu koristiti u tu svrhu.
Plaće naime ne moraju biti izričito ugovorene u ugovoru u radu, već je posebnom ugovornom odredbom moguće ugovoriti da će se radnikova plaća utvrđivati sukladno Pravilniku o radu ili drugom internom aktu poslodavca (npr. Pravilnik o plaćama). Time poslodavac može ostvariti veću razinu kontrole nad troškovima poslovanja, posebno u vrijeme iznenadnih kriza. Takve odredbe trebaju biti vrlo jasno i detaljno ugovorene kako bi se zadržala određena razina ravnopravnosti u radnom odnosu, a preporuča se predvidjeti i mehanizme zaštite radnikovih prava.
Većini, ako ne i svakom poslodavcu je cilj da ima što kompetentnijeg i obrazovanijeg radnika. Kako bi se taj cilj postigao potrebno je uložiti određena sredstva u daljnje obrazovanje djelatnika tijekom radnog odnosa. U takvoj situaciji poslodavac može ugovorno osigurati sredstva koja je uplatio u svrhu obrazovanja ili edukacije radnika, u protivnom poslodavac riskira da se radnik nakon stečenog višeg stupnja obrazovnih ili stručnih kvalifikacija jednostavno zaposli kod drugog poslodavca. Takve zaštitne ugovorne odredbe također moraju biti ugovorene vrlo precizno i pažljivo, uvijek vodeći brigu da se radnikova prava na kretanje i slobodu rada suviše ne ograničuju.
Radno pravo je vrlo kompleksno područje prava koje sadrži niz propisa koje treba analizirati. Uz sve gore navedeno, u slučaju sastavljanja i ugovaranja ugovora o radu uvijek je potrebno provjeriti koja su postojeća i potencijalno buduća zakonska ograničenja. Također, u svrhu precizne analize zakonitosti svake ugovorne odredbe bilo bi uputno savjetovati se s odvjetnikom specijaliziranim za radno pravo.
Ako imate bilo kakvih pitanja vezano za ovaj članak slobodno nam se obratite na:
Informacije iz ovog članka ne predstavljaju pravni savjet u odnosu na određeno pravno pitanje, već općenite pravne informacije objavljene u svrhu informiranja.
Otkaz ugovora o radu jedno je od najčešćih pitanja iz područja radnog prava. Radno pravo tj. Zakon o radu i sudska praksa hrvatskih sudova primjenjuje vrlo stroga formalna pravila za otkaz ugovora o radu. Ponekad su otkazi ugovora o radu u suštini valjani, ali ipak budu nezakoniti zbog grešaka u strogoj proceduri. Uvijek je potrebno obratiti pažnju na sljedeće:
Postoje različite vrste otkaza koje ovise o konkretnim činjenicama svakog pojedinog slučaja. Ako poslodavac daje poslovno uvjetovani otkaz, odnosno otkazuje zbog tehnološkog viška, promjene organizacije ili uvođenja nove tehnologije. Poslodavac mora na sudu dokazati da je zbog navedenih promjena uistinu prestala potreba za određenim radnim mjestom. Ako to ne bi uspio, snosi rizik gubitka spora. Ako se pak ugovor o radu otkazuje zbog grešaka radnika, potrebno je razumjeti razliku između skrivljenog i izvanrednog otkaza. Osim toga, na sudu je potrebno dokazati da je radnik uistinu kriv za povrede ugovora o radu.
Valjanost razloga otkazivanja iz točke 1. mora biti detaljno opisano u obrazloženju odluke o otkazu, u protivnom poslodavac snosi rizik gubitka spora. U praksi se često susrećemo s otkazima ugovora o radu koji su paušalno ili nedostatno obrazloženi, a zbog čega na kraju poslodavac na sudu ne može dokazati valjanost razloga otkazivanja. Zbog toga je izuzetno bitno da svaka odluka o otkazu bude iscrpno i detaljno obrazložena.
Svaki poslodavac koji zapošljava preko 20 radnika mora imati osnovano radničko vijeće, ili sindikalnog povjerenika u funkciji radničkog vijeća. Prije donošenja odluke o otkazu poslodavac se nužno mora savjetovati s radničkim vijećem o otkazu, i to na način da radničkom vijeću dostavi nacrt odluke o otkazu ugovora o radu, kao i razloge zbog kojih se ugovor o radu otkazuje. Propust poslodavca da tako postupi automatski dovodi do nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu.
Kad poslodavac koji zapošljava preko 20 radnika daje tzv. poslovno uvjetovani otkaz (često zvan tehnološki višak) poslodavac ne može bilo kome otkazati ugovor o radu već se dužan pridržavati tzv. socijalnih kriterija. Socijalni kriteriji se primjenjuju na tzv. usporedive radnike tj. radnike koji rade na istim ili sličnim radnim mjestima. Socijalni kriteriji se dijele s obzirom radni staž, životnu dob radnika i njegove obveze uzdržavanja koje ga terete.
Primjerice, radnik koji ima 58 godina života, 30 godina radnog staža i još uz to mora uzdržavati bolesnu suprugu ne bi mogao dobiti zakonit otkaz ako je poslodavac mogao otkazati ugovor o radu mlađem radniku koji ima manje radnog staža i nema obveze uzdržavanja. U određenim slučajevima je moguće kao dodatni kriterij za otkazivanje propisati i uspješnost rada, međutim takvi kriteriji ne bi smjeli imati za svrhu zaobilaženje primjene socijalnih kriterija. Ako ovdje opisana pravila ne bi bila ispoštovana, poslodavac snosi rizik gubitka sudskog spora.
Ako poslodavac daje tzv. izvanredni otkaz tj. otkaz zbog najgrubljih kršenja ugovora o radu, poslodavac je dužan takav otkaz dati u roku 15 dana od dana kad je saznao za razloge za takav otkaz. To znači da poslodavac mora na sudu dokazati ne samo da je radnik stvarno grubo kršio obveze iz ugovora o radu, već i da mora dokazati točan trenutak kad je saznao za takve činjenice. Samo iz ovog razloga su mnogi, inače sasvim opravdani otkazi, pali na sudu.
S druge strane, ako radnik želi zaštiti svoja prava i osporavati otkaz na sudu, radnik mora u roku od 15 dana od primitka odluke o otkazu podnijeti tzv. zahtjev za zaštitu prava. Ako radnik tako ne bi postupio, zauvijek gubi pravo osporavati otkaz ugovora o radu. Nakon podnošenja zahtjeva za zaštitu na radu, radnik ima daljnjih 15 + 15 dana da otkaz osporava pred sudom, u protivnom zauvijek gubi pravo osporavati otkaz ugovora o radu. U praksi su mnogi radnici izgubili inače sasvim opravdane tužbe upravo zbog povrede navedenih rokova.
Radno pravo je kompleksno područje prava koje sadrži niz propisa koje treba analizirati. Uz sve gore navedeno, u slučaju otkaza ugovora o radu uvijek je potrebno provjeriti što točno piše u ugovoru o radu, Pravilniku o radu, drugim internim aktima poslodavca te Kolektivnom ugovoru, ako se isti primjenjuje. Također, u svrhu precizne analize slučaja bilo bi uputno savjetovati se s odvjetnikom specijaliziranim za radno pravo.
Ako imate bilo kakvih pitanja vezano za ovaj članak slobodno nam se obratite na:
Informacije iz ovog članka ne predstavljaju pravni savjet u odnosu na određeno pravno pitanje, već općenite pravne informacije objavljene u svrhu informiranja.
Elektronički potpis je pravno regulirani digitalni potpis koji vrijedi kao vlastoručni. Kako se domaća i globalna digitalizacija svih društvenih sustava sve više ubrzava, za predvidjeti je sve veću upotrebu elektroničkih potpisa. Europska unija je još 2014. godine donijela tzv. eIDAS Uredbu (Electronic Identification Authentication and Signature). Svrha te uredbe je stvaranje uvjeta za sigurno provođenje elektroničkih transakcija između članica EU.
Elektronički potpis je eIDAS Uredbom definiran kao „podaci u elektroničkom obliku koji su pridruženi ili su logički povezani s drugim podacima u elektroničkom obliku i koje potpisnik koristi za potpisivanje“. Elektronički potpis predstavlja način digitalnog potpisivanja dokumenata koje zamjenjuje tradicionalno vlastoručno potpisivanje. U Republici Hrvatskoj primjenu elektroničkih potpisa u poslovanju regulira nekoliko propisa, primjerice Zakon o elektroničkoj ispravi. Međutim, glavni propis je upravo eIDAS Uredba.
Uredbom eIDAS uspostavljen je pravni okvir za primjenu elektroničkih potpisa te se razlikuju obični, napredni i kvalificirani elektronički potpis.
2.1. Obični elektronički potpis
Obični ili jednostavni elektronički potpis je bilo koja vrsta digitalnog potpisa kojim se izražava suglasnost na sadržaj dokumenta. Primjerice, to može biti običan klik na tipku u izborniku, odabir određene kućice ili kopiranje skeniranog pdf. potpisa na digitalni dokument. Obični elektronički potpisi nisu detaljno regulirani eIDAS Uredbom. Preporuča se da se takvi potpisi ne koriste na dokumentima velikih vrijednosti. Takve potpise u pravilu nije moguće koristiti u radu s javnim ili državnim online servisima. Takvi potpisi ne mogu nedvojbeno dokazati identitet potpisnika. Načelno bi mogli reći da je sigurnost takvih potpisa na razini registracije e-mailom i postavljanjem lozinke.
2.2. Napredni elektronički potpis
Napredni elektronički potpis (eng. advanced electronic signature: „AdES“) je elektronički potpis koji mora ispunjavati sljedeće zahtjeve:
Europski institut za telekomunikacijske standarde je izradio međunarodne standarde za različite formate AdES-a, pa je tako PAdES napredni elektronički potpis za PDF, XAdES za XML, a CAdES za CMS potpise.
Napredni elektronički potpisi se mogu sigurno koristiti za potpisivanje online ugovora, dopisa, elektroničke pošte ili drugih digitalnih isprava, te kao takvi u sudskim postupcima vrijede kao dokaz da je određena osoba potpisala određenu ispravu.
Kvalificirani elektronički potpis (eng. qualified electronic signature: „QES“) je zakonski izjednačen s vlastoručnim potpisom što znači da će, pravno gledajući, isprava koja sadrži QES biti jednako pravno vjerodostojna kao i vlastoručno potpisana isprava. Tehnički gledajući, QES je zapravo napredni elektronički potpis koji je izrađen pomoću uređaja za izradu elektroničkog potpisa (tzv. QSCD kriptografski uređaj) i temelji se na kvalificiranom certifikatu za elektroničke potpise. Kvalificirani certifikat je elektronička potvrda koja predstavlja elektronički identitet pojedine osobe, a izdaje ga tzv. trusted service provider, tj. organizacija koja ispunjava tehničke uvjete za izdavanja takvih digitalnih certifikata (npr. FINA u RH).
Kvalificirani elektronički potpisi se u RH danas primjerice koriste za potpisivanje svih vrsta podnesaka koje odvjetnici šalju na sudove putem sustava e-komunikacije. Iako trenutačno još nisu izrazito user-friendly, za očekivati je da će se upotreba QES-a s vremenom proširiti na cijeli javni i privatni sektor. Korištenje takvih potpisa se može povezati i s uređajima za biometrijsku identifikaciju, tako da bi se QES u budućnosti mogao koristiti i kao otisak prsta ili scan lica, što će značajno pojednostaviti proceduru potpisivanja.
QES koji se temelji na kvalificiranom certifikatu izdanom u jednoj državi EU priznaje se kao kvalificirani elektronički potpis u svim ostalim državama EU. Upotreba QES-a može značajno ubrzati i povećati sigurnost međunarodnih transakcija koje se temelje na elektronički sklopljenim ugovorima, posebno jer je mogućnost krivotvorenja potpisa manja nego kod vlastoručnog potpisivanja, a valjanost svakog QES-a se može vrlo jednostavno provjeriti.
Postoje brojni besplatni online servisi, npr. u RH Fina Validator, ili na razini cijele EU – Trusted List Browser ili DSS Demonstration WebApp, na koje se jednostavno upload-a dokument koji sadrži elektronički potpis, te potom online servis izvršava funkciju validacije. Ako je elektronički potpis valjan, onda će validacijski servis prikazati podatke o identitetu potpisnika, vremenu potpisivanja, formatu i obliku potpisa.
Dakle, provjera autentičnosti elektroničkih potpisa je sigurna, besplatna, jednostavna i izrazito brza, što do sada nije bio slučaj s provjerom autentičnosti vlastoručnih potpisa, jer se u slučaju osporavanja vlastoručnih potpisa provodi grafološko vještačenje koje je izrazito sporo i skupo.
Napredne i kvalificirane elektroničke potpise bi trebalo koristiti u slučajevima kad je njihova upotreba zakonom propisana, ili kad analize rizika ukažu na njihovu potrebu.
U RH će vrlo vjerojatno sve pravne osobe od 1. rujna 2020. godine trebati imati QES, s obzirom da su sve pravne osobe u RH sukladno čl. 118. st. 3. Zakona o parničnom postupku dužne zatražiti pristup e-komunikaciji sa sudovima. Ako pravna osoba ne bi imala QES, i dalje bi mogla pristupiti sustavu e-komunikacije, ali ne bi mogla samostalno potpisivati i uploadati dokumente sudu, a za što je potreban QES.
Postoji veliki broj javnih pružatelja usluga elektroničkog potpisa (npr. FINA u RH), ali i privatnih kompanija koje također mogu biti ovlašteni izdavatelji elektroničkog potpisa (npr. DocuSign i sl.).
Prilikom odabira pružatelja takvih usluga, preporuča se provjeriti jesu li elektronički potpisi usklađeni s eIDAS Uredbom te nalazi li se pružatelj na listi ovlaštenih pružatelja usluga (tzv. Trusted Service Provider). To se može jednostavno provjeriti upisom naziva pružatelja usluga na online servisu „Trusted List Browser“ Europske komisije, pa ako je pružatelj usluga na toj listi to znači da je usklađen s eIDAS Uredbom.
Druga stvar na koju treba obratiti pažnju je svrha upotrebe elektroničkog potpisa. Primjerice, pojedini državni elektronički servisi zahtijevaju točno određene vrste digitalnih certifikata i elektroničkih potpisa, pa je stoga takve uvjete nužno prethodno provjeriti.
Zadnje preostalo ograničenje u Republici Hrvatskoj odnosi se na isprave za koje se zakonom ili drugim propisom traži javnobilježnička ovjera na papiru, u kojem slučaju se ne mogu koristiti elektroničke isprave. Međutim, a s obzirom na sve snažnije trendove digitalizacije društva, pa i pravosudnog sustava, za očekivati je zakonske promjene koje će omogućiti da javni bilježnici izdaju elektroničke ovjere ili solemnizacije ugovora i isprava, ili koje će u pojedinim slučajevima i ukinuti potrebe javnobilježničkih ovjera s obzirom na sigurnost i praktičnost upotrebe novih tehnologija. Takav razvoj događaja će zasigurno doprinijeti značajnom ubrzanju i pojednostavljenju svih sudskih postupaka i ostalih društvenih procesa.
Ako imate bilo kakvih pitanja vezano za ovaj članak slobodno nam se obratite na:
Osnivanje udruge je složen pravni postupak koji uključuje sastavljanje dokumentacije i formalnu prijavu. Udruga je oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih ili pravnih osoba sa svrhom promicanja, zaštite ili ostvarivanja određenih prava, ciljeva ili uvjerenja (kulturna, sportska, humanitarna, odgojno-obrazovna i dr.), a bez namjere stjecanja dobiti. Ukoliko ste odlučili kroz udrugu ostvariti zamišljene ideje, u nastavku slijede smjernice koje vam u tome mogu pomoći.
Postupak osnivanja i registracije udruge započinje održavanjem osnivačke skupštine udruge. No, prije održavanja osnivačke skupštine, potrebno je utvrditi osnivače udruge i osnovne podatke o udruzi.
Udrugu može osnovati najmanje 3 osobe, fizičke ili pravne. Zakon o udrugama propisuje da osnivač može biti i maloljetna osoba s navršenih 14 godina života te punoljetna osoba lišena poslovne sposobnosti u dijelu sklapanja pravnih poslova, ali obje uz prethodnu suglasnost zakonskog zastupnika odnosno skrbnika.
Osnovni podaci o udruzi utvrđuju se u statutu udruge. Svaka udruga mora imati statut kao svoj temeljni opći akt. Prije održavanja osnivačke skupštine potrebno je izraditi nacrt statuta kako bi se o njemu moglo raspravljati na sjednici osnivačke skupštine te donijeti odluku o usvajanju statuta. Obvezni dio sadržaja statuta propisan je člankom 13. stavkom 3. Zakona o udrugama, a stavkom 4. istog članka propisano je koje još odredbe može sadržavati statut (neobvezni dio sadržaja). Pri sastavljanju nacrta statuta upućujemo na prethodno navedenu zakonsku odredbu kako ne bi propustili neke od važnih odrednica.
Nakon što je sastavljen nacrta statuta te su utvrđeni svi podaci o udruzi, može se održati osnivačka skupština udruge. O održanoj osnivačkoj skupštini potrebno je sastaviti zapisnik o radu osnivačke skupštine na kojem se utvrđuje dnevni red skupštine. Dnevni red trebao bi obuhvaćati nekoliko glavnih točaka, poput:
Osoba ovlaštena za zastupanje podnosi nadležnom upravnom tijelu na čijem je području sjedište udruge, zahtjev za upis u Registar udruga. Zahtjev za upis u registar udruga podnosi se u dva istovjetna primjerka sa svim potrebnim i propisanim prilozima (koji su navedeni na samom zahtjevu) te je potrebno platiti upravnu pristojbu u iznosu od 35,00 kn državnih biljega, koji se zalijepe za zahtjev.
Nakon razmatranja zahtjeva za upis te utvrđivanja sukladnosti statuta udruge sa zakonom i valjanosti ostalih priloga podnesenih uz zahtjev, nadležno tijelo za upis udruga u Registar udruga, donijet će rješenje o upisu u Registar udruga, u roku od 30 dana o dana predaje urednog zahtjeva za upis.
Nakon uspješnog ishođenja upisa u Registar udruga, potrebno je izraditi pečat udruge, prijaviti se u Državni zavod za statistiku radi razvrstavanja prema djelatnostima i dobivanja matičnog broja, u roku od 30 dana od primitka rješenja o upisu u registar udruga, nakon čega je moguće otvoriti račun udruge u odabranoj banci.
Zaključno
Slijedeći navedene korake i upute, postupak osnivanja i registracije udruge može biti vrlo jednostavan i ne traje dugo. Svi relevantni propisi kao i obrasci potrebni za upis udruge mogu se pronaći na mrežnim stranicama Ministarstva uprave Republike Hrvatske.
Ako pak nemate dovoljno vremena da se sami posvetite osnivanju udruge, odvjetnik Vam može pomoći osnovati udrugu putem punomoći. Slobodno nam se obratite na:
Dana 18. travnja 2020. godine stupio je na snagu Zakon o dopuni Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (dalje: Zakon). Tim Zakonom propisane su mjere kojima se, uslijed situacije u RH izazvane pandemijom bolesti COVID-19 pokušava olakšati položaj fizičkim osobama koji imaju nepodmirene dugove i tekuće ovrhe. U nastavku donosimo kratak sažetak privremenih zakonskih izmjena:
1. FINA će zastati s provedbom ovrhe na novčanim sredstvima po računima fizičkih osoba za vrijeme trajanja posebnih okolnosti. (iznimno, FINA će izvršiti ovrhu i prenijeti sredstva koja su zaplijenjena prije nastupa posebnih okolnosti, ako su ispunjeni uvjet za prijenos sredstava).
2. Provedba ovrhe na novčanim sredstvima odgađa se na 3 mjeseca.
3. Za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ne teku zatezne kamate te FINA neće obračunati zateznu kamatu određenu u osnovi za plaćanje za razdoblje trajanja posebnih okolnosti.
4. Odgoda ovrhe ne odnosi se na:
5. Nakon provedenog zastoja ovrhe, ako nema osnove za plaćanje po kojoj se nastavlja provedba ovrhe, računi ovršenika će se deblokirati kako bi mogao raspolagati s novčanim sredstvima po računu.
6. Postupanje FINE za vrijeme trajanja posebnih okolnosti:
7. Za vrijeme trajanja posebnih okolnosti neće teći rokovi vezani za trajanje blokade računa, osim roka za prijenos zaplijenjenih sredstava koji se računa od primitka osnove za plaćanje u Agenciju.
8. FINA će poslati nalog za deblokadu računa u roku od 10 dana, ako ovršenik nakon zastoja provedbe ovrhe nema niti jednu osnovu za plaćanje.
Autori:
Dana 20. travnja 2020. godine Ministarstvo pravosuđa donijelo je odluku o ispunjavanju uvjeta za elektroničku komunikaciju na svim općinskim sudovima, svim županijskim sudovima i Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.
To je izrazito bitna odluka za funkcioniranje pravosudnog sustava, posebno u vrijeme mjera socijalnog distanciranja uslijed Covid-19 krize, iz sljedećih razloga:
Očekuje se da Ministarstvo pravosuđa uskoro objavi navedenu odluka na svojim web stranicama, a vijest je prenijela Hrvatska odvjetnička komora: